nedjelja, 30. rujna 2012.

Šipak za čaj (dragocijeni izvor postojanog C vitamina)

Šipak (Rosa canina) za čaj berem prije mraza, kad bobe još nisu počele mekšati i dok su svijetlo-crvene boje. Tad sadrže najviše vitamina C. Kad nakon mraza bobe postanu mekane i tamnocrvene boje tada se ubiru za pekmez. Moja obitelj ga bere svake godine jer nam je to dragocijeni izvor vitamina C preko zime.
Nikad od njega ne radim pekmez, mada mu je okus vrhunski, ali količinu koju smo u mogućnosti nabrati nam je jedva dostatna za čaj jer ga jako puno trošimo, tako da mi je šteta tako dragocijenu stvar utapati u šećeru kad je ovako višestruko korisnija za zdravlje.
Naišla sam na podatak da šipak u sebi sadrži C vitamin u takvom obliku koji je postojan na sušenje i kuhanje i to do sat vremena nakon kuhanja čaja. Priroda je veličanstvena!!!
Na jednom grmu se treba brati u više navrata, jer bobe ne dozrijevaju u isto vrijeme.

 Plod šipka 
Slika preuzeta sa Wikipedia.org, autor: Alfred Richard Stübling
Nabrani šipak treba usitniti. Nije to baš lako. U bobama su sitne koštice koje su jako tvrde pa otežavaju posao. One inače daju čaju finu aromu po vaniliji. Nikada nemojte baciti šipak nakon prvog kuhanja čaja, ostavite ga za još jednom, iznenaditi ćete se kako u njemu ima još arome.
Mi šipak sameljemo u gusnatoj mašini za mljevenje mesa. To radi moj muž, jer je prosječna ženska ruka preslaba za taj posao. Tko nema takvu "flajš-mašinu" može zdrobiti svaku bobu čekićem ili prerezati nožem ili malo po malo usitnjavati u sjeckalici... uglavnom, bobe se moraju makar prepoloviti da bi kasnije lakše otpustile aktivne tvari u čaj, a što su bolje usitnjene, brže će se posušiti.
Ako se šipak dovoljno ne posuši, upljesniviti će se, onda morate sav trud baciti.
Nakon što šipak sameljemo, stavimo ga na plitke posude u tankom sloju i držimo na toplom da se suši. Najbolje je to obaviti u dehidratoru (ja sam svoj kupila na akciji po povoljnoj cijeni) ili u pećnici na 40°C, sa prst otvorenim vratima pećnice. Za par sati šipak je suh.
Može se sušiti i na radijatorima. Najbolje je sušenje obaviti što prije jer se oko svježeg šipka za čas skupe vinske mušice, pa ako ga sušite primjerice na gornjim kuhinjski elementima (jer je i tamo jako toplo dok se u kući grije), morate ga pokriti sa gazom da mušice ne mogu do njega.
Eto, ima više načina.
Kad je suh treba ga spremiti u papirnate vrečice (od kruha i peciva iz pekare ili ambalaža od šećera, brašna...) ili u staklenku zatvorenu papirnatom salvetom ili platnenom krpom.

Kad se kuha neki drugi čaj, obično se suhu i svježu biljčicu prelije kipućom vodom i to je dovoljno. Tako je i kad kuhate šipak u filter vrečici koji je sasvim usitnjen.
Kod domaćeg šipka je ipak potrebno malo duže kuhanje, pa ga ja stavim odmah u hladnu vodu, poklopim, pustim da pomalo kuha još 10 minuta, maknem sa vatre i nakon desetak minuta procijedim kroz platnenu krpicu ili jako jako gustu cjediljku jer šipak ima sitne dlačice koje mogu zaostati u grlu. To mi se jednom davno dogodilo, smetalo me je čitav dan u grlu, gutala sam sve i svašta: koricu kruha, dvopek, žgance... dok ju nisam potjerala. Zato sam prestala jesti domaće džemove od šipka jer oni znaju biti prepuni tih sitnih, pikavih dlačica. Kad se takav usitnjeni šipak protrese u cjediljki za čaj, odvoji se većina tih dlačica, pa to uvijek napravim.


Ovo je naš mljeveni, suhi šipak:




Cvijet biljke Pasja ruža (Rosa canina)
 slika preuzeta sa Wikipedia.org, autor Roberta F.


 slika preuzeta sa Wikipedia.org

Nema komentara:

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...