Kad u sandučić za poštu stigne kuverta sa sjemenjem zaboravlja se trenutačno na sve brige i probleme.
Faze od sjemenja do sadnice su protkane mnogim lijepim i uzbudljivim aktivnostima kojih ste se lišili ako put do ploda počinjete kupljenom sadnicom. Pretraživanje raznih stranica s prodajom sjemenja, lutanje internetskim bespućima u kasne noćne sate, sve je to po malo nalik na potragu za blagom.
Ljudi koji vole putovanja žele obići što više svjetskih destinacija, doživjeti uživo daleke krajeve, upoznati razne kulture... a mi, zaljubljenici u vrt i biljke, kad nam u ruke dođe neko sjeme iz dalekih krajeva, osjećamo jednaku radost kao i pasionirani putnik kada prvi put stane pred piramide Maja.
Često me dirne priča koja je povezana s nekim sjemenjem i poželim ga posijati u svom vrtu. Sreća se pobrinula da mi se to i ove sezone ostvarilo, a evo i nekih od njih:
Ovaj mali crni grah na mom dlanu je "Cherokee Trail of Tears" stara, nasljedna sorta visokog graha koja nosi snažnu povijesnu priču. Grah su Cherokee Indijanci nosili sa sobom u vrijeme prisilnog preseljenja iz svoje domovine na jugoistoku SAD-a u Oklahomu, 1830-ih.
Tijekom tog dugog zimskog pješačenja 6000 ljudi umrlo je od gladi, bolesti i iscrpljenosti, pa je put dobio tako tužno ime - Trail of Tears (Put suza). Unatoč tome, sjeme su uspjeli sačuvati i ponovno posaditi. To je grah boje žalosti, ali vrlo rodan i otporan.
Narod Cherokee je 2006. g. osnovao vlastitu banku sjemena kako bi osigurao da se sjeme poput graha Trail of Tears zauvijek sačuva za njihove buduće generacije. U njihovoj banci se nalaze još i 24 razne sorte usjeva, koje su velikodušno podijelili sa ostatkom svijeta.
Grah "Cherokee Trail of Tears" i danas tradicionalno koriste kao suhi grah u juhama, varivima, jelima s kukuruzom i tikvama, a može se jesti i kao mahuna ili mladi grah.
 |
| slika s interneta🠉 |
Gustavova salata (slika iznad) započinje svoju priču u vrtu jednog čovjeka na južnim nizozemskim otocima. Gustav je desetljećima uzgajao svoju omiljenu putericu, tada poznatu pod lokalnim nazivom Tatina salata. Brižno je čuvao sjeme i svake godine birao najljepše glavice za novu sjetvu. Tako je nastala sorta koju su u selu jednostavno zvali „Gustavova“.
U mnogim sjemenarskim katalozima spominje se i slika koja se ponavlja: Gustav je na biciklu vozio košaru punu svježe salate i prodavao mještanima. Salata je bila na glasu po kvaliteti.
Tek nakon njegove smrti sorta je stigla do sjemenara i ušla u kataloge. Zahvaljujući njegovoj dugogodišnjoj brizi da unaprijedi i sačuva tu kvalitetnu sortu, Gustavova salata i danas raste u vrtovima širom svijeta – kao nježna, svijetlozelena puterica, sočnih, mesnatih listova. Najbolje sorte često dolaze iz malih, amaterskih vrtova, a ovo je dobar primjer kako predanost jednog čovjeka može ostaviti trag koji traje desetljećima. Sjeme sam nabavila prošle godine i razdijelila male količine na par strana. Nisam ju stigla posijati, pa mi ostaje da se ove sezone uvjerim u njenu kvalitetu.
"Jacobs cattle gasless" (slika iznad)
Ovaj grah potječe iz sjeveroistočnih
Sjedinjenih Država, gdje je bio tradicionalna sorta farmera još u 19. stoljeću.
Ime dolazi od biblijske priče u Knjizi
Postanka koja opisuje
kako se Jakov uspio osloboditi dugogodišnjeg služenja ujaku Labanu i čudom dobiti od njega mnoštvo
pjegave i šarene stoke. Kad pogledate šare na tom grahu, jasno vam je da je
zaslužio to ime.
Kasnija selekcija dobila je dodatak "gasless" jer se
smatralo da je lakše probavljiv i stvara manje plinova. Bio je jedan od glavnih
sastojaka poznatog jela „Boston baked beans“ i zimskih variva u Novoj
Engleskoj. Grah je izdržljiv, lijepo se suši i može se čuvati godinama, zato je
bio važan za seoska domaćinstva. Vrtlari ga vole zbog dekorativnih,
pjegavih zrnja, odličnog okusa i kremaste teksture. Dobar je za
sušenje i zimnicu. To je stara sorta koja se lako čuva vlastitim
sjemenom.
Latvijski božićni grašak (slika iznad)
Stara sorta graška iz Latvije (Latvijas pelēkie zirņi) koja je stoljećima dio tradicionalnog božićnog jela. Riječ je o specifičnoj sorti graška (lat. Pisum sativum L. arvense), a ne običnom zelenom grašku. Kuha se s lukom i slaninom, a vjeruje se da donosi sreću u novoj godini. Svako pojedeno zrno predstavlja jednu suzu manje u sljedećoj godini.
To je izdržljiva, hladno-otporna sorta koja dobro uspijeva u sjevernijim klimama i skromnijim tlima. Okus mu je blag i orašast, a nakon kuhanja ostaje čvrst.
 |
| slike s interneta🠉 |
Jednostavan recept za ovo jelo glasi ovako:
Sastojci
• 500 g sivog graška (Latvijas pelēkie zirņi)
• 200 g sušene slanine
• 1 veliki luk
• sol
Priprema
Namoči grašak, zatim ga kuhaj dok ne omekša. Ocijedi ga i posoli. Nareži slaninu na male kockice, a luk sitno nasjeckaj. Prži slaninu dok ne pusti masnoću, zatim dodaj luk i prži dok ne postane zlatne boje. Na kraju prelij grašak prženom slaninom i lukom i sve dobro promiješaj.
Za sada toliko, a nastavak slijedi u nekim od idućih brojeva Nadinog kutka. 😊
