Luk ljutika, kozjak, šalot...

Za ljutiku, šalotku, kozjak, jarčec... danas se najčešće prihvaća naziv:

Allium cepa L. Aggregatum Group

Stariji naziv koji se još često susreće je:

Allium ascalonicum L.

odnosno Allium cepa var. ascalonicum.

Prema današnjoj klasifikaciji ljutika iz te skupine ne smatra se zasebnom vrstom, nego pripada vrsti Allium cepa.

Zato, ako negdje piše Allium ascalonicum, nije riječ o potpuno drugoj biljci, nego o starijem botaničkom nazivu za ljutiku. 

Nazivi se u Hrvatskoj i šire često preklapaju, pa je dosta loš potez ulaziti u raspravu o točnim nazivima.

 

Porijeklo ljutike

Ljutika nema jednostavno određeno mjesto podrijetla jer je riječ o vrlo staroj kultiviranoj biljci.

Njezina je povijest povezana s običnim lukom (Allium cepa), koji se povezuje sa središnjom i jugozapadnom Azijom, odnosno područjima današnjeg Irana, Afganistana i okolnih krajeva.

Smatra se da je ljutika nastala odabirom oblika običnog luka koji su imali sposobnost stvaranja više lukovica iz jedne posađene lukovice.

Najstariji pouzdani europski zapisi o ljutici potječu iz srednjeg vijeka, a posebno se povezuje s Francuskom.

Naziv „shallot” često se povezuje s drevnim gradom Aškelonom, ali nije dokazano da je upravo ondje ljutika nastala.

 

Po čemu se ljutika razlikuje od običnog luka?

Najvažnija je njezina sposobnost da iz jedne posađene lukovice stvori više novih lukovica.

Kod običnog luka najčešće vrijedi:

1 posađena lukovica → 1 glavna lukovica

Kod ljutike:

1 posađena lukovica → skupina više novih lukovica

Upravo je zbog toga skupina dobila naziv Aggregatum Group.

 

Ljutika spada u višegodišnje biljke, ali se najčešće uzgaja kao jednogodišnja, u svrhu konzumacije. Tijekom vegetacije jedna posađena lukovica počinje se dijeliti i oko nje nastaje više novih lukovica koje zajedno čine busen. Svaka lukovica je nova biljka sposobna za nastavak vegetacije.

Lukovice su uglavnom puno manje od glavica običnog luka i mogu biti različitih oblika i boja: žućkaste, bakrene, smećkaste, crvenkaste, ljubičaste ili sivkaste, ovisno o sorti.

 

Kako se ljutika razmnožava?

Vegetativno razmnožavanje

To je tradicionalni i najčešći način.

Posadi se jedna zdrava lukovica, ona tijekom vegetacije formira više novih lukovica, a dio najboljih lukovica može se ponovno sačuvati za sadnju sljedeće godine.

To je vrlo praktično jer se na taj način mogu desetljećima održavati određene lokalne sorte i tipovi ljutike.

Ako svake godine za sadnju odabireš najbolje, zdrave i dobro razvijene lukovice, postupno održavaš upravo one osobine koje želiš.

Razmnožavanje sjemenom

Ljutika se može razmnožavati i sjemenom, ali tradicionalne sorte koje stvaraju više lukovica uglavnom se održavaju vegetativno.

Kod vegetativnog razmnožavanja potomstvo genetski vrlo vjerno zadržava osobine matične biljke.

 

Kako izgleda biljka?

Ljutika ima uske, zelene, cjevaste ili polucjevaste listove.

Pri dnu biljke razvija se lukovica, odnosno skupina lukovica.

Ako biljka procvate, razvija cvjetnu stapku na čijem se vrhu nalazi karakterističan kuglasti cvat sastavljen od mnogo sitnih cvjetova.

Kao i ostali lukovi, ljutika sadrži sumporne spojeve koji su odgovorni za karakterističan miris i okus.

 

Uzgoj ljutike

Ljutika je prilično zahvalna povrtna kultura.

Najbolje joj odgovara sunčano mjesto.

Što više izravne sunčeve svjetlosti dobije, to će bolje razvijati lukovice.

Najbolje uspijeva u rahloj zemlji i

plodnom, dobro dreniranom tlu, koje ne zadržava vodu. Teško i stalno mokro tlo može uzrokovati truljenje lukovica.

Kada se sadi?

Ovisi o sorti i klimatskim uvjetima.

Ovisno o sorti i klimatskom području, lukovice se sade u jesen ili proljeće.

U jesen posađena biljka razvija korijen, a u proljeće vrlo rano počinje rasti.

Ovaj način posebno odgovara područjima s blagim zimama.

Može se saditi i vrlo rano u proljeće, čim uvjeti u tlu to dozvoljavaju.

Važno je ne saditi prekasno jer ljutika treba dovoljno vremena za formiranje lukovica.

 

Kako se sadi?

Lukovica se stavlja u zemlju tako da je vrh okrenut prema gore, a dio iz kojeg izlazi korijen prema dolje. Ja uvijek ostavim vrh da malo viri iz zemlje. Ako imate problem s pticama koje izvlače lučice misleći da su crvi, onda ih radije zabodite dublje ili pokrijte tankim slojem sijena.

 

Mali trik: ako niste sigurni kako okrenuti lučicu kod sadnje položite je vodoravno. 

 

Ne treba ih saditi preduboko jer su lukovi nadzemne biljke. 

Razmak od barem 15 cm je važan jer iz jedne posađene lukovice nastaje više novih lukovica. Ako su biljke pregusto posađene, lukovice mogu ostati sitnije.

 

Zalijevanje

U početku i tijekom aktivnog rasta treba imati dovoljno vlage.

Međutim, kako se približava sazrijevanju, zalijevanje treba postupno smanjivati.

Kada listovi počnu žutjeti i polijegati, biljka ulazi u završnu fazu sazrijevanja i tada joj višak vode više šteti nego koristi. Previše vlage pred berbu može povećati opasnost od truljenja i skratiti vrijeme skladištenja.

 

Prihrana

Ljutika ne voli pretjerivanje s dušikom.

Previše dušika može potaknuti snažan rast lišća na štetu stvaranja i sazrijevanja lukovica.

Bolje je imati dobro pripremljeno tlo i umjerenu prihranu nego biljku stalno prihranjivati.

Kada se bere?

Najbolje je gledati samu biljku, a ne samo datum.

Znakovi zrelosti su: listovi počinju žutjeti, savijaju se i poliježu, lukovice su dobro razvijene, vanjski ovoj lukovice počinje se sušiti.

Tada se ljutika izvadi iz zemlje, 

najbolje po suhom vremenu.

 

Sušenje nakon berbe

Ovo je vrlo važno ako da ljutika dugo traje. Nakon vađenja treba je ostaviti da se dobro osuši na suhom, prozračnom mjestu. Ne treba je odmah zatvoriti u plastične vrećice ili spremnike.

Cilj je da se osuši vanjski ovoj lukovice, vrat lukovice i preostali listovi.

Tek kada je dobro osušena, može se spremiti.

Za skladištenje joj odgovara:

suho, ne prehladno, tamno, i dobro prozračeno mjesto. 

Ljutika u kuhinji

Ljutika je vrlo cijenjena zbog nježnije i složenije arome u odnosu na obični luk. Može imati izraženu ljutinu dok je sirova, ali kuhanjem postaje znatno blaža i slađa.

Odlična je za salate, vinaigrette, umake, juhe, pečenje, karameliziranje, pečenje u pećnici, kiseljenje, zimnicu, prženje.

Posebno je dobra kada se polako karamelizira jer dobije vrlo izražen slatkasti okus.

 

Ljutika i hrvatske tradicijske sorte

U Hrvatskoj naziv ljutika ne mora uvijek označavati istu botaničku biljku.

Istraživanja hrvatskih ljutika pokazala su da postoje različiti tradicionalni tipovi koji pripadaju različitim genetskim skupinama.

To znači da tradicionalna hrvatska ljutika nije nužno identična šalotki koju danas kupujemo kao komercijalno sjeme ili sadni materijal.

To je osobito važno za stare domaće ljutike.

 

Ako neka obitelj desetljećima čuva svoju ljutiku tako da svake godine ostavlja najbolje lukovice za sadnju, moguće je da ima vrijednu lokalnu genetsku populaciju koja se razlikuje od modernih komercijalnih sorti.

Takvu ljutiku svakako vrijedi čuvati.

Za sadnju sljedeće godine uvijek biram

potpuno zdrave lukovice i one koje su dobro razvijene. 

Najbolje je svake godine označiti najbolji dio uroda i upravo njega koristiti kao sadni materijal.

Tako se kroz godine može očuvati vlastiti tip ljutike.

 

Ako imate domaću ljutiku koja se prenosi iz generacije u generaciju, nemojte ju olako zamijeniti komercijalnom „šalotkom” iz trgovine. Možda upravo ta vaša ljutika predstavlja vrijedan lokalni tradicijski materijal.

 

Mali trik: ako želite uzgojiti što veći primjerak ljutike, po malo berite i ostavite na kraju samo jednu ili dvije lukovice, pa će se one razviti u solidno velike glavice.

 

 

Sve prethodne slike su bile iz mog vrta, s mojim ljutikama, a sada slijede slike s interneta:

 

Neke sorte ljutike mogu narasti jako krupne, težinom gotovo jednakom prosječnoj glavici običnog luka.

Ljutika se kao i svi lukovi uvjetno može smatrati i jednogodišnjom i višegodišnjom biljkom, 

ovisno u koju svrhu se uzgaja. 

O drugim vrstama višegodišnjih lukova sam pisala na ovom linku: 

 VIŠEGODIŠNJI LUKOVI U MOM VRTU

Nadin kutak 98 - Što nas je ova suša naučila?

Nakon vrućeg i sušnog ljeta koje još uvijek traje i koje me je dosta iscrpilo, veselim se jeseni i zimskom vrtu. Ljeto je na mene i moj vrt odjednom sručilo sve svoje loše strane. Vrućina, suša, neki novi nametnici koji su se po prvi put pojavili u vrtu, obiteljske prilike koje su mi ograničavale da se bavim vrtom kada me je najviše trebao, sve to je ostavilo manji ili veći pečat na svakoj pojedinoj gredici, od perma modela do gole gredice i biljaka u posudama na dvorištu i terasi. 

Što se voćaka tiče, one velike i starije poput ove jabuke na gornjoj slici još nekako izdržavaju, ali mlađe voćke, unatoč povremenom zalijevanju pokazuju ozbiljnu ugroženost i nisam sigurna u povoljan ishod. Breskve vinogradarke, kojih imamo nekoliko su dale dobar urod i pokazale zašto su uvijek bile sastavni dio svakog starinskog vinograda.

Smokve su također otporne na sušu i daju odličan urod. Svatko bi trebao imati barem jedno stablo smokve. Sada bez problema uspijevaju na kontinetu.

Ako je istina da će svaka sljedeća godina biti sve toplija i sušnija, potrebno je tome pristupiti krajnje ozbiljno i nakon ovog ljetnog udarca prestrojiti redove i dobro iskoristiti ovo iskustvo za planiranje strategije u sljedećoj godini. 

Vrt ne završava ljetom, a jesenja i zimska sezona se počinje planirati i pripremati već u travnju. Dok se uobičajena slika povrtnjaka često vrti oko rajčica, paprika, krastavaca, tikvica i obilja tijekom ljeta, veliki dio naše hrane dolazi upravo iz jesenskog i zimskog vrta. Zima u vrtu nije prazna. Ona je prava smočnica svježe hrane i ima jedan fini, usporen i sasvim drugačiji ritam. Hrana ne dolazi sva od jednom, ne mora se juriti sa staklenkama i na brzinu spremati zimnicu prije nego plodovi propadnu.

Poriluk, kelj, raštika, zimske salate, blitva, pastrnjak, mrkva, cikla, kupusnjače i mnoge druge kulture mogu ostati u vrtu i nastaviti nas hraniti onda kada je ljetna sezona već odavno završila.

Ovakve godine nisu lake. Mislim da zapravo ni ne pamtim puno potpuno lakih sezona. Uvijek se pojavi nešto neočekivano. Jedne godine previše kiše, druge premalo, treće neki poremećaji ili novi štetnici. Možemo planirati, pripremati tlo, birati sjeme i sadnice, malčirati, zalijevati, štititi biljke, ali ne možemo unaprijed znati kakva će biti sljedeća godina. Zato uvijek razmišljam o tome kako svoj vrt učiniti spremnijim za različite mogućnosti.

Voda se čuva prije nego što nam zatreba. Kada nastupi suša, svi odjednom počnemo razmišljati o vodi. Koliko je imamo, koliko je trošimo, koje biljke moramo zaliti i koliko dugo možemo tako. Ali, tada je već pomalo kasno za neke stvari. Vodu je puno lakše čuvati u vrtu prije nego što nastupi problem. Tu se odmah vidi koliko je važno tlo koje u sebi može zadržati vlagu, organska tvar, malč i način na koji je gredica napravljena.

Ove godine još sam jednom vidjela koliko različiti dijelovi istog vrta mogu različito reagirati na iste vremenske uvjete. Moj vrt je kombinacija raznih načina uzgoja i mogu uspoređivati što se događa kada isti problem dođe na različita mjesta. Tuđa iskustva su dragocjena, ali najbolje se uči iz onoga što se događa pred našim očima.

U ekstremnim uvjetima jasnije vidimo širu sliku. Zbog toga se nadam da će mnogi vrtlari promijeniti način vrtlarenja i sa prekopanih, golih gredica prijeći barem na malčirane, a to će ih možda dovesti do perma modela kao najbolje opcije.

Dobro tlo mora biti sposobno zadržati vodu, omogućiti korijenju da se razvija, imati dovoljno organske tvari i biti živo. Kada u njega stalno vraćamo organski materijal, ne hranimo samo biljku koja trenutno raste. Gradimo sustav koji će biljci pomoći i onda kada uvjeti više nisu idealni.

Ono što ostane nakon berbe, košnje ili pripreme hrane još uvijek ima veliku vrijednost. Biljni ostaci mogu postati malč, mogu završiti u kompostu, mogu se vratiti u gredicu ili poslužiti na neki drugi način. Opalo lišće, pokošena trava, ostaci biljaka, sijeno i drugi materijali koje imamo pri ruci trebaju postati dio sustava koji dugoročno poboljšava tlo. 

Sezone poput ove pokažu nam koliko je važno čuvanje površine tla. Malč usporava isušivanje i štiti tlo od izravnog zagrijavanja. Istodobno se s vremenom razgrađuje i vraća organsku tvar u tlo. Kada vode nema, razlika postaje vrlo očita. Ne mora uvijek biti riječ o savršenom materijalu. Koristimo ono što imamo. Sijeno, lišće, biljni ostaci, sve je to dragocijeni resurs za svaku gredicu.

Zalijevanje vrta je također veliki izazov. U dugoj suši lako je upasti u zamku stalnog zalijevanja svega pomalo. Ali kada vode nema dovoljno, treba početi razlikovati ono što biljci stvarno treba od onoga što bismo joj željeli pružiti. Zato sam  kod ove suše dala prioritet mladim biljkama tj. tek posađenim sadnicama i biljkama u posudama. Prvima korijenov sustav još nije dovoljno razvijen, a druge imaju ograničen prostor sa dostupnom vlagom. Zatim dolaze biljke čiji mi je urod posebno važan. A neke druge jednostavno moram pustiti da se same snađu i moram priznati da sam se opet  iznenadila koliko otpornih heroja imamo među povrtnim kulturama. Za rajčice već znamo. Također i za začinsko bilje. Patlidžani i paprike mogu bez stalnog zalijevanja, ali kod njih će se to odraziti na urod i plodovi će biti manji i lošijeg okusa. Bamije,  pastrnjak, suncokret, amarant i tikve su mi kroz nekoliko godina pokazali dobru otpornost. Takve podatke vrijedi zapamtiti.

Osim vrsta, važno je i dobro odabrati sorte. Ako neka sorta u savršenim uvjetima daje dobar urod, a u prvoj ozbiljnoj suši potpuno posustane, možda nije najbolji izbor za moj vrt. S druge strane, biljka koja daje nešto manje plodova, ali nastavlja rasti i donositi urod kada uvjeti postanu teški, može na kraju biti puno vrjednija. Zato mi je zanimljiva raznolikost.

Ne želim imati samo jednu sortu neke kulture. Ako uzgajam više različitih sorti, povećavam mogućnost da će barem neke dobro reagirati na ono što nam određena godina donese. To je zapravo neki oblik osiguranja. Ne stavljam sve na jednu kartu.

Ne biram samo stare sorte niti samo moderne hibride. U mom vrtu ima i jednih i drugih. Ono što želim jest promatrati kako se ponašaju u mojim uvjetima. Neka će me sorta ugodno iznenaditi, druga razočarati, treća će biti odlična jedne godine, a prosječna druge. Zbog toga vrijedi bilježiti vlastita iskustva. Nakon nekoliko godina počinjemo stvarati vlastitu malu zbirku znanja o tome što zaista uspijeva kod nas.

Nadalje, pošto unutar jednog vrta mogu postojati potpuno različiti mikroklimatski uvjeti, vrt može biti kombinacija različitih rješenja. Ova ekstremno topla sezona mi je vrlo brzo pokazala vrijednost sjene. Ljetni vrt često promatramo kao prostor u kojem sve treba imati što više sunca. To je za mnoge biljke točno, ali ne za sve i ne u svim uvjetima.

Lisnato povrće, salate i neke začinske biljke mogu imati velike koristi od dijela dana provedenog u sjeni. Sjena smanjuje zagrijavanje tla i isparavanje vode, a može pomoći i biljkama koje na velikoj vrućini prerano odlaze u cvat. Zato je dobro pažljivije gledati gdje je tijekom dana sunce, a gdje nastaje prirodna sjena. Kod planiranja sadnje treba uzeti u obzir i da se vrt stalno mijenja. Ono što je sunčano u proljeće ne mora biti jednako sunčano usred ljeta.

Što više razmišljam o ovom ljetu i suši, to me više opušta pomisao na jesen i zimu. Veliki je pritisak na ljetni dio godine jer većina vrtlara veći dio hrane pokušava proizvesti u najtoplijem dijelu sezone, kada su uvjeti često najteži. 

Zimsko povrće ima jednu veliku prednost: mnoge kulture možemo pustiti da rastu polako i čekaju svoj trenutak. Ne moramo sve ubrati čim sazrije. Neke mogu ostati u vrtu i nastaviti koristiti jesensku vlagu i niže temperature. Zato vrt treba iskoristiti kroz cijelu godinu. Ljetni vrt može biti obilniji, ali zimski vrt nas također obilno hrani, a k tome donosi i jednu lijepu promjenu ritma. Umjesto velikog vala hrane koji moramo odjednom ubrati, imamo puno ravnomjerniju opskrbu.

Vrijeme ne možemo promijeniti, ali možemo ga promatrati i prilagođavati se. 

Također treba gledati svoj vrt, jer ono što je odlično na jednom mjestu ne mora biti najbolje na drugom. Ono što je nekome savršeno rješenje možda u mom vrtu neće funkcionirati i obrnuto. Zato volim isprobavati. Ako imam dvije slične biljke, mogu jednoj dati drugačije uvjete i promatrati što će se dogoditi. Mogu usporediti malčiranu i nemalčiranu površinu (naročito kada su puževi u pitanju). Mogu isprobati dvije različite sorte. 

Nakon nekoliko sezona takvih malih pokusa počinjemo upoznavati vlastiti vrt puno bolje. 

Neću nakon jedne teške godine preokrenuti cijeli vrt naglavačke. Više ću razmišljati o vodi prije nego što je bude premalo, čuvati tlo od isušivanja, pažljivije gledati koje biljke i sorte dobro podnose teške uvjete, kombinirati načine uzgoja, bolje iskoristiti mikroklimate u vrtu, sjenu i prirodne resurse koje već imam. I svakako, pristupiti zimskom vrtu kao jednako važnom dijelu godine.

Ali najviše od svega želim zapamtiti ono što me vrt već toliko puta naučio: ne moram imati savršen plan da bih imala dobar vrt. Treba prihvatiti da nešto nije uspjelo, pomoći tamo gdje mogu i pustiti biljke da me iznenade. Treba graditi vrt koji može podnijeti različitu budućnost.

 

Nakon svake teške sezone ostaje nešto što nije moguće ubrati u košaru niti izmjeriti vagom, a to je iskustvo. Njega, srećom, možemo ponijeti sa sobom u sljedeću sezonu.

HVALA NA ČITANJU!

💖

"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera 

edukativne platforme Trag Biljke 

koji izlazi svakog četvrtka prije podne 

i dolazi na više od 30 tisuća e-mail adresa.

🍓🍒🌼

Za primanje newslettera 

se možete prijaviti putem ovog linka:

PRIJAVA

🍓🍒🌼

Nadin kutak 97 - Kuća koja se sama čisti

Vrtlari nisu baš poznati po tome da uživaju u kućanskim poslovima. Barem ja ne poznajem takve. I sama spadam u one koji bježe od pegle, krpe i metle kao vrag od tamjana. Sad malo pretjerujem, ali nema veze. Shvatili ste poantu. 

Nije problem u tome što ne želim da mi je kuća čista i uredna, nego mi se uvijek čini da postoji nešto važnije. Dok perem pod, mogla bih još nešto posijati. Dok slažem rublje, mogla bih privezati rajčice. Dok perem prozore, možda je baš sada pravi trenutak za branje graha. A ako već imam par  slobodnih sati, nekako mi je uvijek draže provesti ih među biljkama nego s krpom u ruci.

 Imam na stotine fotografija slikanih dok brinem o vrtu i biljkama, ali ni jednu dok radim kućanske poslove. To dovoljno govori u prilog tome da je vrt moje omiljeno mjesto.

 

Fotografije iz kućne arhive, 2016. g.

2018. g.

2019. g. 

 

2024. g. 

Vrt ima jednu nezgodnu osobinu – nikada zapravo nije gotov. Uvijek nešto raste, cvate, sazrijeva, treba zaliti, povezati, ubrati ili jednostavno pogledati. I zato mi kućanski poslovi ponekad izgledaju kao posao koji mi netko namjerno podvaljuje upravo onda kada je u vrtu najzanimljivije.

Možda zato posebno dobro razumijem onu vrlo jednostavnu želju: kada bi se barem neke stvari mogle napraviti same.

Mnogi vrtlari pokušavaju osmisliti sustave u kojima se dio posla obavlja gotovo sam od sebe. Malč čuva vlagu i smanjuje količinu zalijevanja, mudro birane vrste biljaka pokrivaju tlo i smanjuju rast divljih biljaka, sjeme mnogih kultura se samozasijava i čeka svoju sezonu, kompost nastaje dok mi radimo nešto drugo. Zar nije lijepo da ne moramo baš svaki posao napraviti vlastitim rukama?

I upravo me je to podsjetilo na jednu Amerikanku o kojoj sam svojevremeno čitala na nekom internetskom portalu, a pošto je još uvijek vrijeme za ljetnu razbibrigu, ispričati ću vam tu zanimljivu, a nadam se i poučnu priču.

Dakle, ta žena je odlučila napraviti kuću koja se sama čisti. 

Zvala se Frances Gabe i živjela je u  Oregonu. Čišćenje je nazivala „nezahvalnim, beskrajnim poslom, dosadom koja iscrpljuje živce “. Zato je  krenula to promijeniti.  

Sve je, navodno, počelo sasvim običnim kućnim problemom. Na zidu se našao pekmez od smokava. Umjesto da uzme krpu i počne ribati, Frances je, isfrustrirana, uzela crijevo i isprala zid.

I tu se dogodilo ono što se ponekad dogodi ljudima koji imaju neobičan način razmišljanja. Umjesto da kaže: „Dobro, sad je zid čist“, ona je počela razmišljati što bi bilo kada bi se cijela kuća mogla prati na taj način.

I tako je počela njena dugogodišnja pustolovina sa samočistećom kućom.

Frances nije svoju ideju zadržala na razini maštanja. Više od deset godina postupno je preuređivala svoju kuću u Oregonu, ulažući u nju vlastiti novac i smišljajući kako bi se što veći broj kućanskih poslova mogao obavljati bez nje. Na kraju je 1984. godine dobila patent za ono što je nazvala „Self-cleaning building construction“, odnosno konstrukciju zgrade koja se sama čisti. 

Sada dolazimo do dijela zbog kojeg sam pomislila da je ova žena možda zapravo bila vrtlarica zarobljena u kući.

Njena kuća nije trebala imati samo jednu malu napravu koja bi umjesto nje oprala pod. Cijela je kuća trebala funkcionirati kao jedan veliki sustav za pranje.

Zamislite da ste upravo završili s kuhanjem, pospremanjem i svim onim sitnicama koje se tijekom dana nekako samo od sebe nakupe po kući. Umjesto da uzmete kantu, krpu, metlu i usisavač - pritisnete prekidač i izađete.

Tada iz stropa počinje prskati voda pomiješana s deterdžentom. Kuća se pere. Voda se slijeva niz zidove, pere podove i odlazi prema odvodima. Podovi su bili izvedeni s blagim nagibom kako bi se voda mogla odvoditi, a nakon pranja sustav toplog zraka osušio je prostor. Patent doista opisuje sustav mlaznica i raspršivača u blizini stropa, odvode u podu te dovod zraka za sušenje.

 

Ali, Frances tu nije stala. Ako već peremo kuću, zašto bismo iz nje morali iznositi sve stvari?

Pa je osmislila i način da se posuđe pere u ormariću u kojem je spremljeno, bez potrebe da svaki tanjur i svaku šalicu pojedinačno vadimo van.

 

Odjeća je trebala imati vlastiti prostor za pranje i sušenje, a patent obuhvaća čak i samoočisteću kadu, umivaonik i prozore.

U njenoj zamisli čak ni knjige i papiri nisu bili zaboravljeni. Oni su trebali biti zaštićeni vodootpornim omotima i spremnicima kako bi mogli ostati u prostoriji dok se kuća pere.

I tu sam već počela zamišljati svoju kuću. Mislim da bi meni bio najveći problem objasniti ukućanima da se upravo počinje prati cijela kuća i da svi moraju izaći van.

A onda sam se sjetila vrta.

Tamo mi to već nekako prirodno funkcionira. Nema bjesomučnog čupanja korova, mukotrpnog okopavanja, tretiranja zbog svake točkice i natjeravanja svake nepoznate bube. Ne pada mi na pamet raditi ono što već radi priroda sama. 

 

 

Francesina ideja je zanimljiva. Pokušala je osmisliti sustav u kojem se posao uopće ne mora raditi na uobičajen, teži način. Naravno, sada se nameće ono najvažnije pitanje: je li to doista radilo?

Koliko god cijela priča zvučala kao nešto što bi netko mogao smisliti nakon previše kave i premalo volje za čišćenjem, Francesina kuća nije bila samo ideja na papiru. Ona je u svojoj kući zaista ugradila velik dio zamišljenog sustava i godinama ga usavršavala. Njezin patent iz 1984. godine obuhvaćao je čak 68 različitih uređaja i rješenja povezanih s automatskim čišćenjem. Radila je na kući više od 20 godina, neprestano izmišljajući, skicirajući, testirajući i podešavajući njene brojne uređaje.

Frances Gabe u kuhinji svoje kuće s funkcijom samočišćenja 2002. godine.

Fotografija: Shane Young.(otvara se u novom prozoru)New York Times

Tu cijela priča dobiva drugu dimenziju. Frances nije razmišljala samo o tome kako da sebi uštedi nekoliko sati ribanja tjedno. Njezina je zamisao bila mnogo šira. Željela je napraviti kuću u kojoj će ljudi moći živjeti uz što manje fizičkog rada i nepotrebnog kretanja. Posebno je mislila na starije ljude i osobe s invaliditetom kojima svakodnevno održavanje doma može predstavljati ozbiljan problem. Govorila je o tome da bi čovjek trebao moći pritisnuti nekoliko tipki i prepustiti sustavu ono što mu je fizički teško.

A kada malo bolje razmislim, to mi je zapravo puno ljepša ideja od one prve: „Ne da mi se čistiti.“ 

 

Francesina samoćisteća kuća

Ipak, što god mislili o samoćistećoj kući, Francesin sustav bio je dovoljno ozbiljan da je dobila patent i da je godinama predstavljala svoju ideju drugima. Napravila je čak i detaljan model kuće koji je pokazivala na predavanjima i izložbama, nadajući se da će pronaći nekoga tko će njenu ideju pretvoriti u proizvod dostupan većem broju ljudi.

Frances 2007. g. na ulaznim vratima svoje kuće

Ali, dalje ova priča više nije tako optimistična. Svijet nije potrčao za Francesinom samočistećom kućom.

Nije pronašla kupca koji bi njenu ideju pretvorio u novu generaciju stanovanja. Patent je s vremenom istekao, a održavanje same kuće postalo joj je preskupo i troškovi rada na kući su joj iscrpili ušteđevinu. Do početka 2000-ih neki su dijelovi sustava već bili izvan funkcije, a kuću su dodatno oštetile poplave i potres.

Na kraju priče je Frances prodala svoju kuću i preselila se u ustanovu za starije osobe. Nova vlasnica uklonila je sve uređaje za čišćenje, iako model koji je Frances izradila ( još uvijek postoji i čuva se u Muzeju Hagley u Wilmingtonu, Delaware. 

 

Model kuće France Gabe s funkcijom samočišćenja sada se nalazi u zbirkama muzeja Hagley

Ali, meni se zbog toga njena priča ne čini promašenom.

Možda nije svaka dobra ideja ona koja odmah postane proizvod koji ćemo kupiti u trgovini. Ponekad je vrijednost neke ideje u tome što nas natjera da se zapitamo zašto nešto uopće radimo na način na koji to radimo.

Frances Gabe se pitala zašto bi čovjek trebao potrošiti toliko vremena na čišćenje kuće. Mi vrtlari se možemo pitati zašto bismo pola dana proveli radeći protiv prirode kada možemo osmisliti vrt tako da nam priroda dio posla napravi sama. Tu vidim poveznicu s Francesinim "ludim" projektom, jer vrijedi razmišljati o tome kako neke poslove možemo prestati raditi na način na koji smo ih uvijek radili.Tko je bila Frances Gabe? Pravo ime joj je Frances Grace Arnholtz Bateson. 

Bila je samouka izumiteljica, a također se bavila umjetnošću. Nije pohađala fakultet. Kao djevojka je puno vremena provodila uz oca Fredericka, koji je bio građevinski izvođač i arhitekt, i tako je praktično stekla znanje o gradnji. Kasnije su ona i suprug vodili tvrtku za popravke i održavanje zgrada, a Frances je s vremenom preuzela vodeću ulogu u tom poslu. Upravo joj je to praktično građevinsko iskustvo omogućilo da svoju ideju ne ostavi samo na papiru, nego da sama preuredi i izgradi prototip samočisteće kuće.

Umrla je 2016. u dobi od 101 godine, u Oregonu.

Zanimljivo je da njezina smrt tada gotovo uopće nije bila medijski zabilježena - tek je kratka lokalna osmrtnica objavila vijest. Šira javnost ponovno je za nju saznala tek nakon što je The New York Times objavio opširnu osmrtnicu u srpnju 2017.

 

Sada mi se nameće jedno pitanje: kad bi mi netko ponudio da u moju kuću ugradi Francesin sustav, bih li ga prihvatila?

Mislim da bih prvo pitala koliko sve to košta. A onda bih vrlo brzo izračunala koliko bih za taj novac mogla kupiti sjemenja.

 

I tu smo opet na početku.

 

HVALA NA ČITANJU!

💖

"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera 

edukativne platforme Trag Biljke 

koji izlazi svakog četvrtka prije podne 

i dolazi na više od 30 tisuća e-mail adresa.

🍓🍒🌼

Za primanje newslettera 

se možete prijaviti putem ovog linka:

PRIJAVA

🍓🍒🌼