Vrtlari nisu baš poznati po tome da uživaju u kućanskim poslovima. Barem ja ne poznajem takve. I sama spadam u one koji bježe od pegle, krpe i metle kao vrag od tamjana. Sad malo pretjerujem, ali nema veze. Shvatili ste poantu.
Nije problem u tome što ne želim da mi je kuća čista i uredna, nego mi se uvijek čini da postoji nešto važnije. Dok perem pod, mogla bih još nešto posijati. Dok slažem rublje, mogla bih privezati rajčice. Dok perem prozore, možda je baš sada pravi trenutak za branje graha. A ako već imam par slobodnih sati, nekako mi je uvijek draže provesti ih među biljkama nego s krpom u ruci.
Imam na stotine fotografija slikanih dok brinem o vrtu i biljkama, ali ni jednu dok radim kućanske poslove. To dovoljno govori u prilog tome da je vrt moje omiljeno mjesto.
Fotografije iz kućne arhive, 2016. g.
2018. g.
2019. g.
2024. g.
Vrt ima jednu nezgodnu osobinu – nikada zapravo nije gotov. Uvijek nešto raste, cvate, sazrijeva, treba zaliti, povezati, ubrati ili jednostavno pogledati. I zato mi kućanski poslovi ponekad izgledaju kao posao koji mi netko namjerno podvaljuje upravo onda kada je u vrtu najzanimljivije.
Možda zato posebno dobro razumijem onu vrlo jednostavnu želju: kada bi se barem neke stvari mogle napraviti same.
Mnogi vrtlari pokušavaju osmisliti sustave u kojima se dio posla obavlja gotovo sam od sebe. Malč čuva vlagu i smanjuje količinu zalijevanja, mudro birane vrste biljaka pokrivaju tlo i smanjuju rast divljih biljaka, sjeme mnogih kultura se samozasijava i čeka svoju sezonu, kompost nastaje dok mi radimo nešto drugo. Zar nije lijepo da ne moramo baš svaki posao napraviti vlastitim rukama?
I upravo me je to podsjetilo na jednu Amerikanku o kojoj sam svojevremeno čitala na nekom internetskom portalu, a pošto je još uvijek vrijeme za ljetnu razbibrigu, ispričati ću vam tu zanimljivu, a nadam se i poučnu priču.
Dakle, ta žena je odlučila napraviti kuću koja se sama čisti.Zvala se Frances Gabe i živjela je u Oregonu. Čišćenje je nazivala „nezahvalnim, beskrajnim poslom, dosadom koja iscrpljuje živce “. Zato je krenula to promijeniti.Sve je, navodno, počelo sasvim običnim kućnim problemom. Na zidu se našao pekmez od smokava. Umjesto da uzme krpu i počne ribati, Frances je, isfrustrirana, uzela crijevo i isprala zid.
I tu se dogodilo ono što se ponekad dogodi ljudima koji imaju neobičan način razmišljanja. Umjesto da kaže: „Dobro, sad je zid čist“, ona je počela razmišljati što bi bilo kada bi se cijela kuća mogla prati na taj način.
I tako je počela njena dugogodišnja pustolovina sa samočistećom kućom.
Frances nije svoju ideju zadržala na razini maštanja. Više od deset godina postupno je preuređivala svoju kuću u Oregonu, ulažući u nju vlastiti novac i smišljajući kako bi se što veći broj kućanskih poslova mogao obavljati bez nje. Na kraju je 1984. godine dobila patent za ono što je nazvala „Self-cleaning building construction“, odnosno konstrukciju zgrade koja se sama čisti.Sada dolazimo do dijela zbog kojeg sam pomislila da je ova žena možda zapravo bila vrtlarica zarobljena u kući.
Njena kuća nije trebala imati samo jednu malu napravu koja bi umjesto nje oprala pod. Cijela je kuća trebala funkcionirati kao jedan veliki sustav za pranje.
Zamislite da ste upravo završili s kuhanjem, pospremanjem i svim onim sitnicama koje se tijekom dana nekako samo od sebe nakupe po kući. Umjesto da uzmete kantu, krpu, metlu i usisavač - pritisnete prekidač i izađete.
Tada iz stropa počinje prskati voda pomiješana s deterdžentom. Kuća se pere. Voda se slijeva niz zidove, pere podove i odlazi prema odvodima. Podovi su bili izvedeni s blagim nagibom kako bi se voda mogla odvoditi, a nakon pranja sustav toplog zraka osušio je prostor. Patent doista opisuje sustav mlaznica i raspršivača u blizini stropa, odvode u podu te dovod zraka za sušenje.
Ali, Frances tu nije stala. Ako već peremo kuću, zašto bismo iz nje morali iznositi sve stvari?Pa je osmislila i način da se posuđe pere u ormariću u kojem je spremljeno, bez potrebe da svaki tanjur i svaku šalicu pojedinačno vadimo van.
Odjeća je trebala imati vlastiti prostor za pranje i sušenje, a patent obuhvaća čak i samoočisteću kadu, umivaonik i prozore.U njenoj zamisli čak ni knjige i papiri nisu bili zaboravljeni. Oni su trebali biti zaštićeni vodootpornim omotima i spremnicima kako bi mogli ostati u prostoriji dok se kuća pere.
I tu sam već počela zamišljati svoju kuću. Mislim da bi meni bio najveći problem objasniti ukućanima da se upravo počinje prati cijela kuća i da svi moraju izaći van.
A onda sam se sjetila vrta.Tamo mi to već nekako prirodno funkcionira. Nema bjesomučnog čupanja korova, mukotrpnog okopavanja, tretiranja zbog svake točkice i natjeravanja svake nepoznate bube. Ne pada mi na pamet raditi ono što već radi priroda sama.
Francesina ideja je zanimljiva. Pokušala je osmisliti sustav u kojem se posao uopće ne mora raditi na uobičajen, teži način. Naravno, sada se nameće ono najvažnije pitanje: je li to doista radilo?
Koliko god cijela priča zvučala kao nešto što bi netko mogao smisliti nakon previše kave i premalo volje za čišćenjem, Francesina kuća nije bila samo ideja na papiru. Ona je u svojoj kući zaista ugradila velik dio zamišljenog sustava i godinama ga usavršavala. Njezin patent iz 1984. godine obuhvaćao je čak 68 različitih uređaja i rješenja povezanih s automatskim čišćenjem. Radila je na kući više od 20 godina, neprestano izmišljajući, skicirajući, testirajući i podešavajući njene brojne uređaje.
Frances Gabe u kuhinji svoje kuće s funkcijom samočišćenja 2002. godine.
Fotografija: Shane Young.New York Times
Tu cijela priča dobiva drugu dimenziju. Frances nije razmišljala samo o tome kako da sebi uštedi nekoliko sati ribanja tjedno. Njezina je zamisao bila mnogo šira. Željela je napraviti kuću u kojoj će ljudi moći živjeti uz što manje fizičkog rada i nepotrebnog kretanja. Posebno je mislila na starije ljude i osobe s invaliditetom kojima svakodnevno održavanje doma može predstavljati ozbiljan problem. Govorila je o tome da bi čovjek trebao moći pritisnuti nekoliko tipki i prepustiti sustavu ono što mu je fizički teško.A kada malo bolje razmislim, to mi je zapravo puno ljepša ideja od one prve: „Ne da mi se čistiti.“
 |
| Francesina samoćisteća kuća |
Ipak, što god mislili o samoćistećoj kući, Francesin sustav bio je dovoljno ozbiljan da je dobila patent i da je godinama predstavljala svoju ideju drugima. Napravila je čak i detaljan model kuće koji je pokazivala na predavanjima i izložbama, nadajući se da će pronaći nekoga tko će njenu ideju pretvoriti u proizvod dostupan većem broju ljudi.
Frances 2007. g. na ulaznim vratima svoje kuće
Ali, dalje ova priča više nije tako optimistična. Svijet nije potrčao za Francesinom samočistećom kućom.
Nije pronašla kupca koji bi njenu ideju pretvorio u novu generaciju stanovanja. Patent je s vremenom istekao, a održavanje same kuće postalo joj je preskupo i troškovi rada na kući su joj iscrpili ušteđevinu. Do početka 2000-ih neki su dijelovi sustava već bili izvan funkcije, a kuću su dodatno oštetile poplave i potres.
Na kraju priče je Frances prodala svoju kuću i preselila se u ustanovu za starije osobe. Nova vlasnica uklonila je sve uređaje za čišćenje, iako model koji je Frances izradila ( još uvijek postoji i čuva se u Muzeju Hagley u Wilmingtonu, Delaware.
 |
| Model kuće France Gabe s funkcijom samočišćenja sada se nalazi u zbirkama muzeja Hagley |
Ali, meni se zbog toga njena priča ne čini promašenom.
Možda nije svaka dobra ideja ona koja odmah postane proizvod koji ćemo kupiti u trgovini. Ponekad je vrijednost neke ideje u tome što nas natjera da se zapitamo zašto nešto uopće radimo na način na koji to radimo.
Frances Gabe se pitala zašto bi čovjek trebao potrošiti toliko vremena na čišćenje kuće. Mi vrtlari se možemo pitati zašto bismo pola dana proveli radeći protiv prirode kada možemo osmisliti vrt tako da nam priroda dio posla napravi sama. Tu vidim poveznicu s Francesinim "ludim" projektom, jer vrijedi razmišljati o tome kako neke poslove možemo prestati raditi na način na koji smo ih uvijek radili.Tko je bila Frances Gabe? Pravo ime joj je Frances Grace Arnholtz Bateson.
Bila je samouka izumiteljica, a također se bavila umjetnošću. Nije pohađala fakultet. Kao djevojka je puno vremena provodila uz oca Fredericka, koji je bio građevinski izvođač i arhitekt, i tako je praktično stekla znanje o gradnji. Kasnije su ona i suprug vodili tvrtku za popravke i održavanje zgrada, a Frances je s vremenom preuzela vodeću ulogu u tom poslu. Upravo joj je to praktično građevinsko iskustvo omogućilo da svoju ideju ne ostavi samo na papiru, nego da sama preuredi i izgradi prototip samočisteće kuće.
Umrla je 2016. u dobi od 101 godine, u Oregonu.
Zanimljivo je da njezina smrt tada gotovo uopće nije bila medijski zabilježena - tek je kratka lokalna osmrtnica objavila vijest. Šira javnost ponovno je za nju saznala tek nakon što je The New York Times objavio opširnu osmrtnicu u srpnju 2017.
Sada mi se nameće jedno pitanje: kad bi mi netko ponudio da u moju kuću ugradi Francesin sustav, bih li ga prihvatila?
Mislim da bih prvo pitala koliko sve to košta. A onda bih vrlo brzo izračunala koliko bih za taj novac mogla kupiti sjemenja.
I tu smo opet na početku.
HVALA NA ČITANJU!
💖
"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera
edukativne platforme Trag Biljke
koji izlazi svakog četvrtka prije podne
i dolazi na više od 30 tisuća e-mail adresa.
🍓🍒🌼
Za primanje newslettera
se možete prijaviti putem ovog linka:
🍓🍒🌼
