petak, 11. travnja 2014.

Zemlja pod noktima


Jučer smo kćerka i ja uzele fotić i otišle u naš vrt da slikamo mlade biljčice i voćke u cvatu. Prolazeći puteljkom kroz voćnjak do povrtnjaka, njene ručice su obuhvatile ovaj lijepi cvijet maslačka pokazujući mi kako je divan.
Ja sam to morala slikati! Pa kako bih uopće mogla ne zabilježiti najdraže ručice na svijetu  dok pokazuju nježnost prema savršenom djeliću prirode? Biti će to i meni i njoj lijepa uspomena u budućnosti...

Otkad smo se iz stana preselili u kuću, imamo sreću da nam je povrtnjak na dohvat ruke, pa smo tokom dana često u njemu. Nekad iz dosade, nekad samo da odmorimo dušu, a unazad koji tjedan i da se dobrano naradimo. Sezona je sa ovim neobično toplim danima već naveliko počela.

Pokojna baka (moja svekrva) je u tom vrtu zaradila mnoge žuljeve, provodila dnevno sate i sate na suncu dok je marljivo plijevila korov, okopavala gredice i odrađivala najveći dio posla. Uzgajala je povrće koje je koristila za potrebe u svojoj kuhinji: salatu, mrkvu, peršin, celer, luk, ciklu, kupus, rajčicu, papriku, krastavce, mahune, grah i bundeve. Jedna gredica je uvijek bila zasađena gladiolama i cinijama.

Sa mnom su se u vrt doselile rotkvice, tikvice, blitva, cherry rajčice, matovilac, raštika, luk kozjak, pastrnjak, zimski kelj..., a također svake godine pokušavam povrću pridružiti što više cvijeća, pa su osim bakinih omiljenih gladiola i cinija  u vrt došli dragoljub, neveni, lijepi dečki (vrtne vodenike), suncokret.

Još kao djevojčica voljela sam biljke. Moji roditelji su imali komadić zemlje udaljen oko 1 km od kuće i koristili su ga za povrtnjak. Ja sam pomagala i uz njih učila. Sjećam se kukuruza, graha, rajčice, paprike koju smo uzgajali za svoju potrošnju. 
Mama je jako voljela cvijeće, imala je pelargonije (muškatle) u svim bojama. Uspjela sam sačuvati neke od njih, redovito ih "pelcati", pa uvijek imam njihov podmladak kao podsjetnik na moju mamu koje nema već više od 13 godina.
Nakon nekog vremena prestali smo obrađivati spomenutu zemlju, pa je tata napravio nešto kao urbani vrt na našoj terasi. U improviziranim visokim gredicama rasla je salata, paprika, rajčica, stolisnik za čaj, maline, jagode...


tatin vrt na terasi, 2005.g.

Ja sam se više posvetila cvijeću, pa je prozorska daska moje sobe uvijek bila puna cvijeća.

U mojoj mašti postoji jedan divan vrt: povrće i cvijeće druže se zajedno izmiješani na gredicama, tlo je pokriveno slojem slame i suhe trave, meko je, vlažno i jedva se nazire od raznovrsnog zelenila, a vrtne stazice su nepravilne i vijugaju povrtnjakom. Sve vrvi od života, cvrkuću ptice, zuje kukci, gušteri šuškaju prelazeći po vlatima slame na  tlu.

Nastojim barem dio svog vrta iz mašte o kojem sam sanjarila tijekom zime, preseliti u stvarnost.

Nažalost, prekrivanje gredica malčem od slame ili trave, otpada odmah u startu, jer imamo već godinama velike najezde puževa i dok to ne riješimo, nema govora o zastiranju tla.
Ipak, nisam ja baš jako daleko od svog sna: Vrijednih pčela, bumbara, buba mara, zlatokrila, osica i drugih raznih korisnih kukaca ima u mom vrtu u lijepom broju, tlo je bogato glistama,  mnoštvo guštera stalno nekud pretrčava ili se lijeno sunčaju na hrpi suhe kukuruzovine. 
Dolaze leptiri, ptice, ježevi...

 gušter, skoro neprimjetan, sunča se na kukuruzovini


bube mare u potrazi za hranom 


pčela na cvijetu zimskog kelja

Trudim se poštivati plodored, a brigu oko biljaka za sada u većoj mjeri provodim po Mjesečevom kalendaru  Marije Thun.
Ne koristim kemijska sredstva za zaštitu. Nema smisla mučiti se oko uzgoja hrane koja je jednaka onoj koju moram nabavljati u supermarketima ili tržnicama. Čemu onda sva muka i sav trud?  Priroda nam je dala koprivu, gavez, preslicu, kamilicu, stolisnik... Sredstva koja se pripravljaju od njih zahtijevaju i trud i strpljenje, ali su besplatna i sasvim neškodljiva.
Nema baš puno romantike u svemu tome kad se moraš dohvatiti motike ili kad se zemlja toliko podvuče pod nokte da ju uklanja jedino 10 minutno trljanje četkicom, ali lijepo je kad svom djetetu možeš dati da gricka mrkvicu koju si maločas iščupao iz zemlje i oprao ili kad ne moraš jabuku debelo oguliti da bi je pojeo.
Hrana koju proizvedemo u našem povrtnjaku i voćnjaku sačinjava jedva nekih 30% od ukupne količine koju trošimo kroz godinu i možda nećemo zbog toga biti puno zdraviji ili živjeti puno duže. 
Ali, moj motiv za vrtlarenje nije samo proizvodnja zdrave hrane. Ja volim biljke i njihovu tišinu. One me odmaraju i smiruju. Lijepo je kad nikne ono što posijem, pa gledam kako raste, ubirem plodove... Svaka sezona je drukčija, nepredvidiva.
Priroda je stvarno fascinantna. Životinje pokušavamo shvatiti i doživjeti uspoređujući ih sa ljudskom vrstom i sa njima lakše komuniciramo jer vide, čuju, kreću se, glasaju se...
Biljni svijet je pak toliko zagonetan i divan u svom nastojanju da raste i opstane... Toliko je ljepote u svemu tome. 

Iz knjige "Tajni život biljaka": "...Veliki zaljubljenik u prirodu, bečki botaničar i mikrobiolog Raoul H. France (1874. – 1943.) govorio je da se bogatstvo čuda prirode otkriva i stječe jedino dugim, pažljivim i nadasve strpljivim promatranjem i druženjem s prirodom. Jedno od takvih čuda koje je iznio pred ostale znanstvenike bilo je da biljke pokreću svoje tijelo i “udove” isto tako lako i skladno kao i najspretnije životinje, a mi to ne opažamo samo zato što su ti pokreti neusporedivo usporeniji od naših ili životinjskih. France je također smjelo ustvrdio da su biljke sposobne za htijenje, da nisu pasivne već da se vješto usmjeravaju prema točno određenom cilju… Penjačica ima vitice koje u svom traženju oslonca svakih šezdeset i sedam minuta opišu puni krug. Kad naiđu na oslonac, ne prođe ni dvadeset sekundi, a one se već počnu uvijati. Za jedan sat oviju se tako da ih se ne može otrgnuti, te se onda saviju u oprugu i kao vadičep podignu cijelu biljku naviše. Penjačica uvijek raste prema najbližem hvatištu i ako se ono pomakne tad i biljka za nekoliko sati mijenja smjer."

Imam sreću da sa svojim mužem dijelim jednaku ljubav prema prirodi i da sa istim žarom obilazimo svoje biljčice - ja cvijeće i povrće, a on voćke. 

Neki mi dobronamjerno govore da mi nije nužda da se "grbim" na vrtu, ali mene je jako teško natjerati da radim ono što ne volim. To dobro znaju svi koji me duže poznaju. 
I zato dok mi je gušt - imati ću zemlju pod noktima.

Evo još malo slika u prilog tome :)



cvjetni tepih na tlu ispod voćaka


 lijepi plavi cvjetići sasvim su sakrili listove jagoda, pa sam ih danas oplijevila jer jagode cvatu



 koke koje ne znaju što je kavez

plesna haljina žutog maslačka


4 komentara:

tbrljak kaže...

Lijepe slike. :)

Nada (probajovako.blogspot.com) kaže...

hvala Vam

Zorica Pavlovic kaže...

Baš sam uživala u tvojim slikama

Nada (probajovako.blogspot.com) kaže...

Hvala ti, Zorice. Meni je tvoj cijeli blog jedan veliki užitak, a da ne kažem koliko sam od tebe naučila preko tvojih recepata na coolinarici i tvom blogu. Divim se tvojoj dobrodušnosti i energiji koju posjeduješ. Veliki pozdrav od Nade!

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...