Knjiga "Korovi - čuvari tla" 2. dio

Ako niste pročitali prvi dio, on se nalazi na ovom linku: 

Korovi čuvari tla 1. dio

Nastavljamo s drugim dijelom:

*  *  *

Jedan od najšokantnijih prizora u blizini našeg novog doma u Cherokee Stripu bile su zakorovljene parcele nedaleko glavnog kampa Pawneea, s kojih su žene brale odličan kukuruz i tikve. Meni to nikako nije imalo smisla – da tako zakorovljena polja mogu davati tako dobre prinose. Prva misao bila mi je: samo Indijanci bi mogli tako obrađivati zemlju i uopće dobiti išta za žetvu.

Nedugo nakon mog dolaska u Strip, moj prijatelj lovac ispričao mi je o jednom mudrom starom Indijancu koji, kako je govorio, nije sličio nijednom o kojem sam ikada čitao. John Brown (prema Louieju Beanu, lovcu, John je više volio da ga se naziva njegovim „bijelim“ imenom) imao je duboko poštovanje prema svim divljim stvarima, jer sve divlje stvari bile su dobre i potrebne za opstanak i sreću Indijanaca. A budući da ono što bijeli čovjek naziva „korovom“ ima vrijednost i u liječenju i kao hrana, te divlje biljke nikako nisu mogle nanositi štetu, čak ni kad su rasle zajedno s kukuruzom, tikvama i grahom.

Naravno, jako me zanimalo sve što mi je Louie ispričao o Indijancu Johnu, ali kad mi je dogovorio posjet, nisam bio siguran želim li ići, osobito ne sam. Louie je inzistirao da odem sam, jer John nije smio pomisliti da ga se bojim. Tako sam na kraju ipak otišao sam, do John Brownovog vigvama uz Salt Creek. A Indijanac John, na moje golemo olakšanje, odmah me učinio opuštenim. Ne zato što je puno razgovarao; naprotiv, samo se ponašao prijateljski. Pozdravio me mrmljanjem, na indijanski način, zatim, sjedeći prekriženih nogu, pušio svoju dugu lulu i ponašao se kao da očekuje da ja sve ispričam. A meni, naravno, ni jedno jedino od unaprijed pripremljenih pitanja nije padalo na pamet.

Ali nakon nekoliko agonizirajućih minuta nervoza je nestala. Moj niz pitanja opet je navr'o — i počeo sam ih ispaljivati na Johna.

„Zašto je to tako, John?“ rekao sam. „Zašto Indijanci nikad ne uklanjaju korov iz svojih polja? Jel' to zato što su Indijanci lijeni, ili što?“

John tada nije bio spor s odgovorom. Čudo da me nije skalpirao na mjestu. „Indijanac nije lijen!“ htio mi je jasno dati do znanja. „Indijanac pušta korov da raste u polju jer Indijanac jede korov!“

„Misliš, žene puste sav taj korov da raste kako bi imale puno toga za kuhati kao varivo?“

John se malo namrštio. Očito mu je izraz „varivo od zelja“ bio nepoznat. „Indijanci jedu puno zelenog korova“, rekao je naposljetku, „isto kao što jedu kukuruz i tikvu.“

„Ali ima hektara i hektara korova izvan polja — više nego što bi svi Pawneei ikada mogli pojesti!“ podsjetio sam ga. „Jesu li korovi koji rastu u polju nekako bolji?“

Tada se Indijanac John doista otvorio. Korovi u polju bili su bolji kao jestivi korovi, baš kao što je i svaki usjev bolji kad mu se posveti malo pažnje tijekom rasta. U poljskoj zemlji, rekao je, korov je rastao brzo i davao obilje nježnih listova i mladica, dok su divlji korovi ubrzo otvrdnuli nakon samo malo rasta. Kako bi bili sigurni da njihov korov raste onako kako žele, žene su ga malo prorjeđivale. To je korovu omogućilo da razvije veće korijenje, a kada je korijen velik, može prodrijeti dublje u zemlju po vodu, što je zauzvrat držalo biljke zelenima i sočnima duže vrijeme.

Kad god su žene obrađivale kukuruz — što je bilo rijetko — istu su obradu pružale i jestivom korovu i tikvama. A meni je glava zujala — nisam mogao prihvatiti ideju da itko obrađuje korov. Sol Benson nikad nije pomislio obrađivati svoj portulak, osim usputno. I prije nego što su mi se misli raščistile, John me pogodio još jednom „bombom“: ako možeš istovremeno uzgajati kukuruz, grah, tikve i korove na istom komadu zemlje, i ako se svi ti usjevi dobro slažu i daju dobre prinose, zašto se onda truditi obrađivati odvojena polja? A moj zbunjeni mozak mogao je samo ponavljati — Indijanci su ludi!

Na moj upit je li doista mislio da korovi ne štete kukuruzu i tikvama, John je odgovorio još odlučnije. Kukuruz i tikve nisu trpjeli zbog korova koje su Indijanci uzgajali za hranu, što je, koliko se sjećam, obično uključivalo dvije vrste lobode, mišjakinju, suncokrete (zbog sjemenki), razne divlje salate, portulak i mlječike. John je cijeli život gledao urode s čistih polja kakva su bijelci uvijek imali u blizini postaje, a odrastao je uz zakorovljena polja. Kad je korov rastao na indijanski način, nikad nije smanjivao urod posađenih kultura. Štoviše, John je rekao da je stekao uvjerenje da korov čak pomaže u većoj proizvodnji kukuruza i tikvi na nekim poljima koja je poznavao.

Kad je John čak ustvrdio da je korov koristan za sve posađene usjeve s kojima raste, odmah sam se sjetio Sola Bensona i njegova portulaka u kukuruzu. Do tada mi više nije bilo teško prihvatiti korov kao nešto što ne šteti usjevima, pod uvjetom da ne raste pretjerano gusto. Ali da John tvrdi da je sav korov koristan za sve usjeve — to mi je tada bilo previše.

Mnogo godina nakon one važne lekcije o korovu s Indijancem Johnom — i još nekoliko lekcija koje sam od njega dobio — radio sam istraživanje u Meksiku o poljoprivredi planinskih Indijanaca. U to sam vrijeme bio osobito zainteresiran za njihove načine obrade zemlje na njihovim „visećim farmama“, gdje se čovjek lako mogao slučajno otkotrljati niz jeldu i slomiti vrat. A ipak, na tim gotovo okomitim farmama vidio sam kako Indijanci uzgajaju usjeve s nevjerojatnom učinkovitošću. Htio sam znati kako to uspijevaju a da im se zemlja ne sruči niz planinu.

Dok sam tražio te informacije naišao sam na vrlo strmu farmu koja mi je iznenada vratila u sjećanje Indijanca Johna i zakorovljene parcele Pawneea. Iako Meksikanac u pravilu prakticira čistu obradu tla, ta farma je imala obilje korova. Bio sam prilično iznenađen tim kršenjem „neprekršivih“ pravila, jer su rani španjolski redovnici naučili meksičke Indijance njihovoj prvoj „znanstvenoj“ poljoprivredi, koja je zahtijevala polja čista od korova poput podova katedrale. A sada je predamnom bila očito uspješna farma na kojoj je korov bio izraženiji od domaćih usjeva — premda su domaći usjevi bili tu, više vrsta njih, bujno rasli među korovom.

Taj meksički Indijanac ne samo da je uzgajao korov zajedno sa svojim usjevima; sasvim je jasno raspoređivao svoj korov i pazio na njega.

Znao sam dovoljno španjolskog da mogu postavljati pitanja. Tako sam od tog indijanskog farmera doznao da je, putem pokušaja, otkrio kako korov, kada razvije snažno korijenje koje se širi zemljom, predstavlja bolji oslonac njegovom tlu od kukuruza, graha ili tikvi. Bio je znanstveniji od Indijanca Johna, jer je Meksikanac vrlo jasno kontrolirao svoj korov kako bi postigao željeni cilj. Veliki korovi, osim što su čuvali tlo, služili su i kao „majke“ njegovom povrću, iako on nije bio posve siguran na koji način pomažu njegovim paprikama i tikvicama.

Kada se korovi prate s domaćim usjevima, bilo u vrtu ili na većem polju, farmer ili vrtlar treba se najprije brinuti o tome što će korovi učiniti njegovom trenutačnom usjevu; drugo, najviše ga treba zanimati što korovi mogu učiniti za poboljšanje njegove zemlje. Ako je zemlja već prilično plodna, vjerojatno će ga više zanimati neposredni učinak korova na usjev. U takvoj će situaciji njegov problem biti kako upotrijebiti korov na način koji će biti koristan i tlu i usjevu. Ali ako mu je tlo ozbiljno erodirano ili iscrpljeno, treba imati dugoročan pogled na svoj problem. Najviše ga treba zanimati trajno poboljšanje zemlje, čak i ako se čini da korovi privremeno štete. Ono što izgubi u tom oštrom razdoblju obnove tla višestruko će se isplatiti kasnije.

Kako ne proizvesti preveliku količinu korovnog sjemena kada se korov koristi kao „majka“ među redovima usjeva — to je problem koji svaki farmer mora riješiti sam. Neki će možda proći kroz polje ili vrt i posjeći većinu snažnih korova prije nego što razviju sjeme. Kod jednogodišnjih korova moguće je uništiti velik postotak mladih biljaka ubrzo nakon klijanja u proljeće, laganim površinskim okopavanjem prije sadnje domaćih usjeva ili tijekom rane obrade tla. Bez obzira na sustav koji se primjenjuje, osim ako tlo nije krajnje siromašno, još će uvijek biti dovoljno korova da pravilno pokriju zemlju kada se korov upotrijebi kao „majčinska“ kultura.

Uzgajanje uz pomoć korova ne može se potpuno naučiti iz knjige. Sve što knjiga može učiniti jest ponuditi osnovna načela. Svatko tko uživa u radu sa zemljom i biljkama može doći do mnogih zanimljivih otkrića o vrijednosti korova, želi li to. Može dokazati da ga upravo one divlje biljke koje je smatrao smetnjom mogu služiti kao pomoćnici na mnogo načina. A prvo što bi trebao učiniti, ako već nije, jest dobro upoznati svoje korove — gdje prirodno rastu i kako točno rastu.

Posebno mi je drag crveni štavelj (redroot pigweed), latinski naziv Amaranthus retroflexus, jer se taj korov može pokazati vrlo korisnim na većini tla. Na teškim tlima, ako korov nije pregust, on rahli tlo za korjenasto povrće poput mrkve, rotkve, cikle itd. Snažan štavelj svakih šezdesetak centimetara u redu često može povećati prinos krumpira ili, na vrlo teškom tlu, uopće omogućiti da se kultura uspješno uzgoji. Korov u polju krumpira poboljšava trajnost krumpira. Štavelj i rajčice, paprike, patlidžani — sve se to dobro slaže. Izvrsna vrtlarica nekoć mi je rekla da ne bi ni pomislila imati vrt s rajčicama bez nešto štavelja u njemu. Korov je poboljšavao kvalitetu njezinih rajčica i štitio biljke od štetnika.

Ako vrtlar nema štavelja koji bi služio kao „majka“ njegovu povrću, mnogi drugi dubokokorijenski korovi poslužit će jednako dobro: kozja brada (sow thistle), loboda, jednogodišnja pomoćnica (annual nightshade), mjehurica (ground cherry), ambrozija i mnogi drugi. Vidio sam situacije gdje je obični čičak (bull thistle) prodirao u tvrdu podlogu bolje nego obližnji štavelj — a povrće je pokazivalo da mu je ta biljka–majka itekako godila. Ako netko želi uzgajati batat, ali ima samo tvrdo tlo (batatu posebno pogoduje pjeskovito tlo), otkrit će da gotovo svi članovi naše korovske obitelji mogu biti pouzdani pomoćnici ako im se dopusti rast na gredicama. Snažno korijenje korova širi i otvara tlo tako da batat može narasti velik, a da ne postane drvenast.

Na pjeskovitijim mjestima vjerojatno će se pojaviti jednogodišnje pomoćnice koje nude svoje usluge, kao npr.  zlatnica. Ti su korovi dobri poboljšivači tla, osim što su i lijepi. Loboda je također dobra u mnogim područjima ako ima dovoljno prostora. Ovaj korov obično treba prikratiti kako ne bi izrastao previsoko. Jednogodišnja ambrozija, jedan od najboljih korova za većinu svrha poboljšanja tla, nije tako dobro prilagođena povrtlarstvu, jer njezin korijen nije posebno razvijen. Ona najbolje služi u rotaciji gdje je cijeli usjev — korov. Ambrozija i suncokret, razasuti kroz poljoprivredne usjeve, čine mnogo dobra. Nemam nikakve sumnje da je suncokret, rastući u kansaskom polju kukuruza kao pratilac kukuruza, kroz godine značio dodatne bušele kukuruza za farmera koji ga nikad nije stigao ukloniti.

Mjehurica je posebno vrijedan vrtni korov. Ona je dobroćudna jednogodišnja biljka i prilično dobar „ronilac“, što može pomoći na više načina. Ona ne samo da izvlači hranu iz dubljih slojeva tla i istodobno dobro vlakna tlo, nego pruža i izvrsnu sjenu tlu tijekom razdoblja kada sunce posebno prži. A osim toga, plod mjehurice daje odličan pekmez i pite. Tu je i divlja salata, koja je u mnogim krajevima zimska jednogodišnja biljka. A ovdje posebno želim istaknuti vrijednost kozje brade, člana obitelji salata. Ti su korovi dobri hranitelji u dubljim slojevima tla, i kad vrtlar ima sreće da ih mnogo vrati natrag u zemlju, on svom tlu daje najbolju moguću gnojidbu.

Često sam čuo vrtlare kako se žale da ne mogu uzgojiti ovu ili onu vrstu povrća, iako su uložili svaki mogući napor. „Majčinski” odnos prema takvom povrću, uz pomoć pravih vrsta korova, često će riješiti taj problem. Korjenasto povrće, poput cikle, mrkve itd., treba duboku, rahlu zonu korijena s lako dostupnim hranjivim tvarima. „Majčinski” korovi će rahliti tlo tako da se korijenje može lako širiti. Korjenasto se povrće obično dobro drži, ali da bi bilo visokovrijedno i ukusno, korijenje se ne smije tjerati da se bori s nabijenim tlom. Kod lisnatog povrća ili bilo kojeg drugog povrća koje ne napreduje kako bi trebalo, ispreplitanje korijenja korova s korijenjem povrća često će ga zadivljujuće oživjeti.

Jednom sam čuo jednog pronicljivog farmera kako kaže: „Čak i da korovi čine sve ono zlo za koje ljudi misle da ga čine, morali biste im priznati da čine i mnogo dobra.“ I dodao je: „Korovi krote kišu i sprečavaju je da zbije zemlju u cement. Zaustavljanje kiše na taj način je vraški važno. Kad u polju u kojem raste kultura ima korova, kiša prvo udara u zelenilo, pa onda curi dolje do tla. Tako, kad stigne do zemlje, upija se bez zbijanja gornjeg sloja i bez otjecanja.“

Kako je samo bio u pravu! Jeste li ikada promatrali kišu kako pljušti po tek uzoranom zemljištu? Udarci kapi ubrzo zbiju površinu tla — osim ako je zemlja bogata vlaknima. Kad je površina tla u lošem stanju, voda ne može lako prodrijeti i zato mora otjecati ili stvarati lokve, a svaka kap koja napusti zemljište nosi i dio zemlje sa sobom.

A evo još jedne vrijednosti korova koju farmeri i vrtlari ne bi smjeli zaboraviti: ako na zemljištu ne raste neka kultura koja će neprestano preuzimati hranjive tvari koje tlo stalno priprema uz pomoć svojih „zemaljskih agenata”, mnogo će se tih hranjivih tvari izgubiti ispiranjem, otjecanjem ili na neki drugi način nestati. Nijedna biljka ne može se usporediti s dubokokorijenskim korovima u skupljanju i pohranjivanju tih bogatih tvari. Kad se korovi kasnije razgrade, hranjive se tvari oslobađaju u površinski sloj tla za sljedeći usjev. Gola zemlja znači rasipanje.

Korovi imaju svoje mjesto i u cvjetnjaku, gdje rastu kao pratnja cvjetnim biljkama. Kao i kod uzgoja kvalitetnog povrća, cvjećar bi trebao svoju pozornost usmjeriti na zonu hranjenja svojih cvjetova. Znala sam jednu staru gospođu koja je bila poznata po svojim starinskim cvjetovima: cinijama, kadificama, božurima, maćuhicama — svim onim vrstama koje su uzgajale naše bake. Bakini cvjetnjaci uvijek su bili eksplozija boja, i voljela je govoriti ljudima da svoje cvijeće uzgaja uz pomoć lobode. Sjećam se da su veliki korovi stajali jedan od drugog oko metar, metar i pol, i obično su bili veći od cvjetnih biljaka. Ali korovi nisu umanjivali ljepotu cvjetnjaka. I korovi su, činilo se, nosili svoju vlastitu raskoš cvata. Ljudi su dolazili kod bake po cvijeće za posebne prilike — prekrasno cvijeće uzgojeno uz pomoć korova.

Ruže su često zagonetne. Mnoge vrste ruža rastu zadovoljavajuće i cvatu bez mnogo brige, ali čak se i najizdržljivije ruže odazivaju na malo posebne njege — a korovi su uvijek spremni pomoći. Uzgajivači ruža znaju da je najteže razdoblje vrlo vruće vrijeme sredinom ljeta. U nekim krajevima mnoge najotmjenije vrste ne podnose vrućinu bez oštećenja, iako vode za navodnjavanje ima dovoljno.

U takvim situacijama, prekrivanje tla oko ruža korovima može biti vrlo korisno. Potaknite bilo koje niskorastuće korove koji su dostupni da rastu oko i blizu ruža, i obilno zalijevajte ako je moguće kako biste ih održali zelenima. Posadite ili presadite korove ako je potrebno — ali ne dopustite da trava raste kao pokrivač. Trava se hrani drugačije nego korovi. Samo korovsko korijenje ide duboko u tlo i korisno se isprepliće s korijenjem ruže. Ovdje imamo nesrodne korijenske sustave koji zajedno rade na dobrobit oboje. Ako voda nije dostupna za zalijevanje, treba koristiti samo vrlo otporne korove — primjerice prostiruću mlječiku — i treba ih prorijediti tako da ih ostane tek toliko da dobro prekriju tlo. Iako će možda ukrasti ružama nešto vlage, višestruko će nadoknaditi ukradenu vodu tako što će ojačati „spužvastu” strukturu oko korijenja ruže, malo proširiti zonu hranjenja i regulirati temperaturu.

Većina povrtlara vjerojatno bi to smatrala receptom za lošu kvalitetu proizvoda kada bi poticali rast korova u svojim vrtovima. No kad je tijekom posljednjeg rata radna snaga postala oskudna, ne baš mali broj vrtlara otkrio je korov kao neočekivanog prijatelja. Evo izvještaja o jednom takvom slučaju. Taj je vrtlar dugi niz godina bio veliki proizvođač povrća blizu velikog grada. Nedostatak radne snage pogodio ga je u najkritičnijem trenutku; novačenje mu je ostavilo samo mali dio prvotnih radnika. Bio je prisiljen već na početku smanjiti svoje vrtne operacije. A onda, nakon što su mu usjevi već bili posađeni, izgubio je još radnika. Nije mu preostalo ništa drugo nego zapustiti dio zemlje koji je bio zasadio. I tu su se počele pojavljivati neočekivane stvari.

Za početak, posađeno povrće koje je već bio otpisao nastavilo je rasti zajedno s korovima. „I zamisli što sam našao kad sam jedne večeri slučajno otišao u taj dio vrta!” rekao mi je. „Tamo je bilo, hrpa odličnog povrća virila je kroz korov. Pobrao sam neke od svojih najboljih plodova upravo iz te zarasle parcele; iz istih onih korova protiv kojih sam se godinama borio kao protiv neprijatelja: loboda, maslačaka, pomoćnica, suncokreta, ambrozija — čak i koprive.”

Ovaj čovjek rekao mi je da ga je još više zaprepastila proizvodnja sljedeće godine s te zapuštene zemlje. To je područje postalo njegov glavni vrt iduće sezone, i u početku ga je nastojao održavati čistim. Priznao je da mu prošlogodišnje iskustvo nije sasvim dokazalo da bi trebao potpuno odustati od čiste kultivacije. Ali opet — nedostatak radne snage — bio je prisiljen ostaviti korove u nekim gredicama s povrćem. I opet je ubrao svoje najbolje povrće upravo s te zemlje zaraštene korovom. Sada je bio siguran da su korovi ne samo obogatili njegovo tlo dok su rasli zajedno s povrćem; korovi su njegovoj zemlji dali prijeko potrebnu „dozu živosti”.

Trebao je jedan izvrsan farmer — u kojeg je moja majka imala veliko povjerenje — da je uvjeri, bez ikakve sumnje, da korovi u polju krumpira mogu zapravo značiti razliku između dobrog uroda krumpira i potpunog izostanka uroda. Naš susjed posadio je prilično veliko polje krumpira, zatim iz nekog razloga nije mogao brinuti o cijeloj parceli. Korovi, ponajviše loboda, navalili su i krumpir je uskoro nestao iz vidokruga. A da stvar bude gora, pokazalo se da je sezona sušna, suša i žege pogodile su krumpir baš kad mu je vlaga bila najpotrebnija. Krumpir na čistom dijelu polja ubrzo je poprimio plavkastozelenu boju, znak da je propao. Zakasnjela zelena boja na dijelu polja s korovom potrajala je dulje, ali naš je susjed, pretpostavivši da će korovi sami dokrajčiti krumpir ako suša već nije, zaključio da je urod krumpira te sezone propao i predao se tome kao još jednoj nesretnoj okolnosti.

Kad je došlo vrijeme kopanja, odlučio je preorati cijelo krumpirište, više da ga pripremi za jesensku repicu nego zato što je očekivao kakav krumpir. Kiše i dalje nije bilo gotovo nimalo i tlo je bilo izuzetno suho i tvrdo. Na čistom dijelu polja preorao je tek poneke gomolje veličine klikera; ništa vrijedno skupljanja. Ali kad je došao do dijela zaraslog u korov, dočekalo ga je sretno iznenađenje. Izorao je nekoliko vreća odličnog krumpira. Krumpiri su bili samo osrednje veličine, ali vrhunske kvalitete. Nakon tog nepobitnog dokaza što sve može izaći iz zakorovljene parcele, majka je od tada nadalje pružala lobodi znatno poštovanje.

Jedna mi je žena pokazala bermudske lukove koje je ubrala iz prave džungle korova. Svaki je luk bio slika savršenstva. „Mislila sam da je taj dio mojih lukova izgubljen jer nikako nisam mogla očistiti korov iz njih,“ rekla mi je. Zatim mi je pokazala lukove koje je ubrala iz svojih obrađenih redova. „Nakon svog mog rada — pogledajte razliku! A moji ‘korov-lukovi’ se i bolje čuvaju. Nijedan ne trune!“

Lukovi s čistog tla bili su jedva malo više od pola veličine lukova iz korovne parcele. Tu sam se donekle iznenadio, jer je njen korov bio pregust. No luk skuplja hranjive tvari u plitkom površinskom sloju tla — osim ondje gdje korijenje korova otvara dublje slojeve. Ispalo je da su gotovo svi njezini korovi bili dubokokorijenski. Iako su izgledali pregusti da bi hranili jako duboko, ipak su se hranili dovoljno duboko da lukovima omoguće veću zonu hranjenja nego inače.

Svaki se seoski dječak može zakleti da najbolje lubenice dolaze iz najzapuštenijeg dijela parcele. Jedan mi je farmer rekao da je svoje najbolje bundeve ubrao s parcele koja je bila prekrivena tatulom. Većina tikvenjača, poput dinja, bundeva, krastavaca itd., posebno ne podnosi travu, ali često dobro uspijevaju među korovima ako ovi nisu pregusti.

A kao završnu riječ o „majčinskom“ njegovanju usjeva duboko zakorijenjenim korovima: ako se ovoj vrsti poljoprivrede posvetite ozbiljno, otkrit ćete da imate način da poboljšate svoju zemlju — i da to činite bez štete za glavni usjev. Svi korovi toliko često spominjani u ovim raspravama izvrsni su „majčinski korovi“ — ako ih držite pod kontrolom. Međutim, tko očekuje da će uzeti osrednje ili loše zemljište i dobiti odmah dobar urod povrća isključivo time što će povrće združivati s korovima, vjerojatno će se gadno razočarati. Korovi će, ako se s njima pravilno postupa, obaviti konstruktivan posao u tlu — ali neće činiti magiju. Priroda nije mađioničar; ona je spor, pouzdan graditelj. Poštivanje njezinih zakona na kraju se najviše isplati.

7. Korovi u plodoredu

Iako je moguće izgraditi dobar sustav plodoreda pravilnim izmjenjivanjem redovitih usjeva, sve dok leguminoze imaju glavnu ulogu, ništa ne može u potpunosti zamijeniti duboko-podražujuće korove kao jednu od karika u lancu plodoreda. Dubokokorijenski korovi savršeno obnavljaju zemlju. Budući da su prirodne „ralice“ u dubljim slojevima tla, kada se koriste kao zelena gnojidba, duboko-kopači povećavaju i jačaju zonu hranjenja za sljedeći usjev. Korovi upotrijebljeni na ovaj način održavaju ravnotežu tla bolje nego većina drugih gnojiva. Budući da je glavni razlog plodoreda uspostavljanje i održavanje ravnoteže hranjivih tvari za kultivirane usjeve, ondje gdje djeluju korisni korovi farmer ima dvostruku sigurnost da će se to postići.

Tla, poput kuća, trebaju povremeno temeljito čišćenje, bez obzira koliko plodna bila. Kao što je ranije rečeno, toksini ili toksične tvari često ulaze u tlo — bilo zbog uzgoja iste kulture godinama, bilo zbog loših metoda obrade. Gdjegod su snažne bakterije prisutne u izobilju, kao što uvijek jesu u normalnom tlu, neke toksične tvari mogu nastati njihovim radom. Te tvari nisu hranjive i, premda nisu štetne nekim kulturama, drugima mogu biti više ili manje štetne.

Tamo gdje se javljaju takve situacije, mješoviti usjev dubokokorijenskih korova dobro će obaviti posao čišćenja. Ne zna se točno kako korijenje korova to postiže. No poznato je da je intenzivno korovljenje imalo izrazito povoljan učinak na toksična tla. Jesu li korovi ti koji mijenjaju toksične tvari ili ih samo raspoređuju tako da postanu manje štetne — nisam siguran. Ali sam siguran u to da će korovi, pravilno upotrijebljeni, i pročistiti i obogatiti zemlju u isto vrijeme.

Tamo gdje postoji mješavina vrsta korova, što je obično slučaj kad korovi služe kao jedna karika u rotacijskom sustavu, toksične tvari koje bi jedne vrste korijenja možda propustile, druge će obraditi. Ako farmer želi biti potpuno siguran da je parcela očišćena od toksičnih tvari prije uzgoja neke zahtjevne kulture, trebao bi toj kulturi prethoditi snažnim usjevom jednogodišnjih korova.

Mnoga vrtna i cvjetna područja, nakon što su godinama davala urode, pokazuju potrebu da ih se „osvježi“; bez obzira na intenzivnu njegu koju su možda ranije primala ili koliko god bogata hranjivima bila. „Zašto moj vrt više ne rodi kao prije? Gnojim sve kako treba — “ pitanje je koje često dobivam od vrtlara. Ono što je u velikom broju takvih slučajeva potrebno jest temeljito čišćenje tla. Drugim riječima, zemlji treba prepustiti sezonu korovima. I ne zaboravite da korovi moraju uvijek biti vraćeni u tlo; u suprotnom, umjesto pročišćavanja tla možda ćete dobiti iscrpljivanje.

Kontrolirani korovi, korišteni kao graditelji i pročistači tla u plodoredu — upravo to mislim! Kad farmer jednom uklopi korovski usjev u svoj plodoredski plan, ustanovit će da korovi zauzimaju svoje mjesto kao pouzdani pomoćnici, bez narušavanja njegovog sustava plodoreda. Stvarna poteškoća bit će privikavanje na nove navike; priznavanje da je dosadašnji pogled na korove bio pogrešan. Ako je polje siromašno pravim vrstama korova, možda će biti poželjno potaknuti rast tih vrsta. Možda će biti potrebno i posijati korove te ih doista nagovoriti da rastu ondje gdje ih se želi.

Na većini tala, osobito slabih tala, jednogodišnjim korovima koji se koriste u plodoredu treba dati dvije godine da se „uhvate“. Prvi usjev obično ima teži zadatak nego svi kasniji. Rast može biti slab zbog nedostatka sjemena korova — ako nije bilo sjetve; ili površinsko tlo može biti toliko siromašno vlaknima da se lako zbija, tako gušeći mlade korove čim niknu; ili zemlja može biti izuzetno tvrda za probijanje. Često će trebati drugi usjev, čak i kad su korovi maksimalno ohrabreni, a ponekad i treći ili četvrti, prije nego što se u dubljim slojevima tla obavi značajniji konstruktivni rad.

A zapuštenoj ili teško erodiranoj zemlji može trebati više od četiri godine prije nego što se pojavi dovoljno dubokokorijenskih biljaka da obave ozbiljan posao. Na takvoj zemlji treba obilno posijati svo dostupno sjeme korova. U većini slučajeva, rast korova, kad se jednom dobro ustali, ne bi smio biti ostavljen na zemlji dulje od dvije godine. Vrijedni korovi u takvim okolnostima obično gube učinkovitost nakon druge godine jačeg rasta, jer tada manje vrijedni korovi počinju preuzimati prevlast. Duboki kopači postaju sve rjeđi, a trava — mnogo uporniji borac nakon što su korovi ojačali tlo — uvlači se. Iako je ta navika trave poželjna na pašnjacima, u oranicama ipak nije.

S obzirom na to da većini tala nedostaje dušika, elementa koji čini osnovu vrijednih biljnih proteina, najbolje je položiti korove kad je većina biljaka u fazi cvatnje. Sadržaj dušika u lišću i stabljikama općenito je najveći u tom razdoblju. Budući da je taj vrijedni dušik skupljen iz podzemlja, ispod dosega većine kultiviranih kultura, bujan rast korova, unesen u površinski sloj, može dodati više dušika nego leguminoze, koje ga osiguravaju putem svojih dušičnih bakterija.

Kada se u zemlju unosi bilo koja vrsta zelene gnojidbe — bilo korovi, leguminoze ili nešto drugo — moderni farmeri i vrtlari dobro bi učinili da preuzmu jednu stranicu iz starog priručnika o poljoprivredi. Rekao je Marko Katon, stari rimski prijatelj zemlje: „Grub materijal ne bi se trebao nanositi izravno na tlo; prvo ga treba preraditi u gnojnim jamama. Ako to nije moguće, zeleni materijal treba usitniti i dopustiti mu da započne raspadanje prije unošenja u zemlju. Onaj tko traži od tla da obavi posao koji pripada farmeru, čini tlu nepravdu. Posao tla jest hraniti biljke. Ne može preuzeti dodatni posao bez smanjenja uroda.“

Drugim riječima, zelene biljke treba pokositi ili polomiti i dopustiti im da uvenu prije unošenja u tlo. To se može činiti nevažnom radnjom — mislim na uvenuće korova. No to može lako značiti razliku između brze razgradnje i toga da materijal dugo leži u tlu prije nego što se potpuno razgradi. Ako se fermentacija dopusti da započne iznad površine, procesi raspadanja obično se nastavljaju bez prekida sve dok se materijal ne pretvori u vlaknastu masu.

Činjenica da možda nemamo mnogo izbora u odabiru vrtne parcele u gradu ne bi nas trebala odvratiti od toga da imamo dobar vrt i istodobno održavamo tlo onako kako bi to činila priroda. Slabo se tlo može pretvoriti u dobro — ali ne neprestanim poticanjem kemijskim injekcijama, kao što neki vrtlari čine. Ako vrtlar ima dubinu na početku, može od vrlo lošeg tla stvoriti ono koje će mu davati izvrsno povrće — ako upotrijebi korove kao jedan od svojih graditelja. Rijetko postoji komad zemljišta koji korovi ne mogu „ispraviti“ ako ih se usmjeri. Gdje god je moguće, korove treba uposliti zajedno sa stajskim gnojem ili kompostom kako bi se posao ubrzao. Ako je zemlja izrazito tvrdoglava i korovi se ne šire lako, dobro će vrtlarstvo pomoći im da se učvrste.

Skupljajte sjeme poželjnih korova i sadite ga. Vrtlari u Engleskoj trenutno se koriste ovom praksom — i to uspješno. U novije vrijeme europski su vrtlari otkrili da jednogodišnji korovi — mnogi od njih dobro nam poznati — omogućuju proizvođačima povrća da postignu veću kvalitetu i kvantitetu uroda nego prije nego što su otkrili vrijednost tih korova.

Kako bi najpovoljnije osigurao „majke korova“ za vrt — ili korove za posebno zeleno gnojivo — vrtlar bi trebao znati točno koji je mjesec ili mjeseci najpovoljniji za rast najvrjednijih korova. Uz to znanje, ako ima dovoljno vrtne površine, često je moguće dobiti izvrsno zeleno gnojivo sastavljeno isključivo od korova na dijelu vrta na kojem planira posaditi kasno povrće. Ako se nalazi u području gdje ima dovoljno vremena da rast tih korova ostane do razvoja snažnog korijenskog sustava, zemlja će biti uvelike poboljšana za bilo koji usjev koji će kasnije doći. U takvim okolnostima korove treba dobro usitniti i dopustiti im da uvenu prije unošenja u tlo. Takav usjev korova poboljšat će produktivnost zemljišta više nego išta drugo, osim možda velike količine dobro zrelog stajskog gnoja ili pravilno izrađenog komposta — ili kombiniranog usjeva inokuliranih leguminoza i jednogodišnjih korova.

Kada kasno ljeto i rana jesen nisu sušni, često je moguće dobiti dobar rast korova u vrtu prije mraza. Vrtlari bi trebali potpuno iskoristiti te korove, osim ako uzgajaju jesensko povrće na način koji im to onemogućuje. Osim toga, na kraju vrtne sezone ostaju biljni ostaci i sličan materijal, koji su svi vrijedni. Ovaj materijal pomoći će nadoknaditi hranjive tvari izvađene u povrtnom urodu. Vrtlar može iskoristiti te ljetne ostatke na različite načine, ali najbolji postupak je njihovo izravno unošenje u tlo, osim ako ih može pretvoriti u kompost.

U svakom slučaju, ne bi ih smio spaljivati. Spaljivanje uništava vlakna, koja su vjerojatno tlu potrebnija od samog gnojiva.

U izdanju časopisa *The Country Gentleman* iz travnja 1932. pojavio se vješto napisan članak J. E. Catesa o korovima kao zelenoj gnojidbi koja gradi tlo. Korovi, korišteni kao karika u plodoredu, upotrebljavali su se kao sredstvo za gnojenje u nekim duhanskim područjima juga. G. Cates je ustanovio da su uzgajivači duhana otkrili, metodom pokušaja i pogrešaka, da zemljište na kojem je prije duhana primijenjen korov daje ne samo veći prinos, nego i kvalitetniji proizvod nego onaj dobiven bilo kojim drugim sustavom gnojidbe. Komercijalna gnojiva, razne zelene gnojidbe osim korova — nijedna od njih nije dala urod koji bi se približio onome dobivenom zelenom gnojidbom s korovima.

A korišteni su korovi zajednički gotovo svim krajevima naše zemlje: obična i divovska ambrozija, mišjakinja (lamb’s quarter), čičak, suncokreti — samo da navedem nekoliko onih koji rastu u tim krajevima. Svi ti korovi imaju prodorne korijenske sustave. Prema riječima duhanskih farmera, korovi su im davali obilje organske tvari u stanju koje duhan posebno zahtijeva. Ovo je jasan primjer kako su farmeri, zanemarujući bauke tipičnih publikacija o korovima, imali dovoljno hrabrosti probiti dugo uspostavljene barijere praznovjerja — i to na vlastitu ogromnu korist.

I to s duhanom, k tome. Duhan je jedna od najzahtjevnijih kultura kada je riječ o tlu. Imao sam obilje prilike uvjeriti se u njegove hirove dok sam vodio pokusnu stanicu na Filipinima. Svaki pažljiv uzgajivač duhana zna da kvaliteta lista vrlo uvelike ovisi o vrsti tla na kojem se uzgaja. Među tim južnjačkim uzgajivačima duhana nije bilo nikakve sumnje o vrijednosti zelene gnojidbe korovima. Novčani povrati govorili su sami za sebe.

Unatoč čudesnim rezultatima koje je uzgajivač duhana postigao zelenom gnojidbom mješavinom jednogodišnjih korova, uvjeren sam da je kombinacija korova i leguminoza najbolja kao pouzdan sustav poboljšanja tla. Usjev inokuliranih leguminoza, isprepleten s jednogodišnjim korovima, oba snažno rastući kao „suputnici“, predstavlja vrhunsko gnojivo za izgradnju i održavanje plodnosti tla. To je sustav gnojidbe koji se može prilagoditi svim uvjetima u kojima uopće može rasti bilje, jer postoje i leguminoze i jednogodišnji korovi prilagođeni gotovo svakoj situaciji. Ove suputnike potrebno je samo uposliti.

Ako je potrebno posijati korove kako bi se dobio željeni sklop, tada korove treba posijati. Nadalje, iznimno loša zemlja treba biti stimulirana ako je to nužno da bi se korovi primili. Farmer će na tržištu pronaći mnogo takvih stimulansa. Na zemlji koja još ima dovoljno života općenito neće biti potrebno sijati korove u većini krajeva, iako se sjetva korova treba smatrati jednako razumnim činom kao i sjetva leguminoza. Korovi bi trebali biti dobrodošli na zemlji koja je u fazi poboljšavanja, jer činjenica da ondje rastu znači da su prirodni stanovnici tog mjesta i spremni su započeti konstruktivan rad. U kombinaciji korova i leguminoza, korovi će pumpati dušik i ostale hranjive tvari iz donjih slojeva tla, dok će leguminoze „proizvoditi“ dušik u svojim kvržicama. Hranjive tvari unesene u površinski sloj na taj način sigurno će značiti maksimalnu gnojidbu — postignutu u skladu s prirodnim zakonima.

Kad god pomislim na korove kao na sredstva za pripremu zemlje za neki poseban usjev, sjetim se djeda Olsena i njegovih krumpira. Djed Olsen imao je preko osamdeset kad sam ga posjetio. Zauzeo je svoj posjed „u Velikoj utrci“. Bio je to prilično dobar posjed: nešto male riječne ravnice uz kameniti potok i dosta drugog obradivog zemljišta koje nije bilo pretjerano nagnuto. Djed je, poput mnogih ranih doseljenika, godinama dobro uspijevao. Njegova je zemlja obilno rađala i on je svoje usjeve odvozio s posjeda, ne shvaćajući da njegovo tlo ne može nastaviti davati takve uroda bez pomoći s njegove strane.

No kad su godine počele pritiskati, djed Olsen naglo je shvatio da se nešto dogodilo njegovoj farmi. „Kad pomislim na one dobre urode koje sam nekad imao, čini mi se da više nemam ni farmu!“ Suze su mu navrle u umorne oči. „Osamdeset i tri godine, a sad mi jedva išta ostalo!“

Bila je to tako česta priča: dobra zemlja iscrpljena ili izgubljena zbog lošeg upravljanja. Rekao mi je da njegov najmlađi sin Jack obrađuje imanje najbolje što može, ali da više nemaju ni jedan komad zemlje na kojem bi mogli uzgojiti pristojan krumpir.

Da bih ga malo razvedrio, skrenuo sam mu pažnju na malu parcelu korova, oko jutro, koja se nalazila između njegove stare štale i potoka. Od mjesta gdje sam stajao, činila se kao dobra mješavina korova i vidio sam da su se veliki korovi uspijevali oduprijeti uljezima. Ta parcela bila je nalik na „korovske uvale“ iz pionirskih dana, samo veća.

„Eto vam vašeg krumpirišta koje vas čeka“, rekao sam mu. „Ti su korovi tamo dolje vjerojatno izgradili tlo za krumpire jednako dobro kao ono koje ste ikad imali na farmi. Koliko je dugo to tamo korovsko polje?“

Starac me pogledao zamišljeno. „Bože dragi — poduže već! Nekad sam tamo uzgajao povrće. A vi kažete da korovi čine zemlju dobrom za uzgoj?“

„Ništa to ne radi bolje“, uvjerio sam ga. „Ali morat ćete nagovoriti Jacka da tamo uđe i izvalja te korove. I pazite da se dobro unesu u tlo. Nemojte ih spaljivati! Odnosno, pretvorite te korove u zemlju ako želite opet uzgajati nagrađivane plodove.“

„E pa, da!“ Djedove oči sada su blistale. Znao sam da misli na one krumpire iz davnih dana županijskih sajmova.

Djed je zatim pokazao na ogoljelo polje koje je ležalo nedaleko lijevo od nas. Polje je izgledalo kao da je neko zamotao zemlju poput pokrivača i potpuno je odnio. „E, volio bih da mi kažeš šta da radim s tim poljem!“ uzdahnuo je tužno. „Nekad je tu raslo dobrih usjeva — a sad vidi! Neće ni korov da raste!“

„Je li tu nekad raslo puno korova?“ upitao sam. Vidjele su se male, slabašne nakupine čička i običnog ambrozija — jasni znakovi „izgubljenog tla“.

„Bilo ih je puno nekad — svakakvih. Vidiš šta je ispiranje zemlje uradilo.“

Ponovo sam mu skrenuo pažnju na ono polje korova ispod stare štale. „Tamo dolje imaš izobilje korovskih sjemenki“, rekao sam mu. „Zašto ih ne bi ponovo uspostavio na toj ogoljenoj padini? Neće sve vrste koje tamo rastu htjeti da se prime gore na padini, čak ni uz mnogo nagovaranja; neke vjerovatno nećeš moći nagovoriti nikako. Ali neke od najvrjednijih hoće, ako im malo pomogneš. Pokušaj sa štirom (pigweed), konjskim korovom (horseweed) i onim volovskim čičcima koji tako dobro rastu dolje…“

„Ali ne misliš valjda da posadimo korov!“ prekinuo me djed. „Pa svi bi mislili da smo ludi kad bismo to počeli raditi! Ne mogu ni zamisliti da bih to uradio — “

„Znači radije bi gledao kako ti to polje stoji tako i postaje sve gore, umjesto da ga popraviš?“

„Ne — nisam tako mislio! Ja bih uradio bilo šta da vratim zemlju na to polje! Ali saditi korov! Razgovaraću s Jackom o tome, da vidim šta on misli — “

Kasnije sam saznao da je djed Olsen poslušao moje savjete za njivu s krompirima i dobio odličan urod. Ali ne znam da li je ikad posadio korov na onoj erodiranoj padini. Vjerovatno nije. Osamdeset godina praznovjerja ne popušta lako. Nije se mogao usuditi da ga iko vidi kako sadi korov, iako bi mu korovi mogli pomoći da spasi svoju farmu.

Ali predviđam da će za dvadeset pet godina — možda i prije — farmeri prihvatiti mnoge naše obične jednogodišnje korove kao ključnu kariku u svakom plodonosnom plodoredu.

Jednog dana skupljati će i čuvati sjeme mnogih korova koji se danas smatraju štetočinama, baš kao što čuvaju sjeme slatke djeteline i još nekoliko divljih mahunarki. Proizvođači hrane postaće svjesni da je ispravna „korovska nauka“ nužan i praktičan dio naše poljoprivrede, ako želimo da sačuvamo i trajno poboljšamo naša poljoprivredna zemljišta.

Zeleno đubrenje zemljišta korovima, ako se želi izvući najveća vrijednost iz njih, može zahtijevati i drugačiji pristup od pukog puštanja korova da rastu kako žele. Guste sastojine možda će trebati prorijediti da bi se podstakao razvoj snažnih korijenovih sistema. Ipak, čak i u gustoj, zdravoj masi korova, veliki procenat biljaka sam će se izboriti za prodiranje u dublje slojeve zemlje. Priroda će koristiti svoje graditelje tla konstruktivno — ako čovjek dopusti da njeni zakoni djeluju bez njegovog miješanja.

8. Korovi i poboljšanje pašnjaka

Da nije konstruktivnog djelovanja nekoliko važnih pašnih korova, većina divljih travnatih pašnjaka u Sjedinjenim Državama danas bi bila gola i neplodna.

U časopisu *Chicago Naturalist* (svezak 8, broj 2, 1945) pojavila se studija „Uloga korova u održavanju prerijskih travnjaka“ koju je napisala Anna Pederson Kummer, i ona potvrđuje moje vlastite zaključke. Rastu korova — ili nekoj domaćoj kulturi koja može obaviti isti posao — je neophodan za povratak trave na zemljište gdje je trava potpuno nestala ili jako prorijeđena zbog prekomjerne ispaše, površinske erozije ili dugotrajnih suša.

Iako se autorica bavila isključivo područjem niskih prerijskih trava našeg srednjeg zapada i zapada — onog čuvenog prostranstva gdje su se milioni bizona i antilopa nekada slobodno kretali i pasli — zakoni prirode koji su održavali ta preopterećena područja su univerzalni. Nezamislivo ogromna stada koja su tokom bezbrojnih desetljeća svoj opstanak zasnivala gotovo isključivo na niskoj prerijskoj travi morala su se povremeno približavati ivici gladi. Ipak, stada su preživjela zahvaljujući radu korova.

Uvjeravam da isti zakoni vrijede i u područjima visokih trava jednako kao na bizonskim pašnjacima. Neka zapažanja autorice zaslužuju posebno isticanje. Ona pretpostavlja da je bilo izrazito sušnih godina tokom bizonskog doba, baš kao što je nedavno bilo „dust bowl“ godina u istim krajevima. U tim ekstremno sušnim sezonama korovi su preuzimali preriju i služili kao hrana mnogim vrstama divljači. Nisu bili toliko hranljivi kao niske trave, vjerojatno, ali dovoljno da omoguće opstanak.

I ti isti korovi i danas su na tim prostorima, na tim nekadašnjim prerijama niske trave — bore se da spase tlo od modernih destruktivnih metoda obrade. Prašne oluje se u velikoj mjeri mogu spriječiti pravilnim korištenjem tih prerijskih korova!

Ali, iako su bili od presudne važnosti kao hitna stočna hrana, to čak nije bila njihova najveća vrijednost — čak ni za same bizone. Njihova prava vrijednost bila je u tome što su pripremali teren za povratak trave.

Prerijski korovi — mlječike, čičci, tumbuške, ambrozije, da spomenemo samo neke — gotovo svi se nalaze na našoj listi korisnih korova. Kako autorica kaže:

„Iako se čini da korovski pokrivač sprečava povratak niskih trava, on je zapravo neophodan za taj proces.“

I dalje:

„Bez tih korova, kratka prerijska trava ne bi mogla opstati kao vegetacija.“

Osjećam se prilično sigurnim da odnos korova i trave pri obnovi travnjaka vrijedi gotovo bez izuzetka, ne samo u našim područjima nizke prerijske trave, nego i za sve tipove suholjubnih trava koje prirodno formiraju prerije ili livade. Vidio sam kako taj zakon funkcionira i u pustinjskim područjima Afrike, gdje nekoliko istrajnih vrsta korova služe kao preteče travama koje se stalno bore da uhvate korijen na samoj granici vegetacije. U tropima, gdje dio godine pada ogromna količina kiše, neki od inteligentnijih domorodačkih farmera dobro paze da ne prerastu svoje male pašnjake s kogonom, kako trava ne bi toliko oslabila da prašumski korovi mogu ući i preuzeti teren.

Trava će se vratiti ako se bivoli, goveda i konji drže podalje — ali obično tek nakon što korovi transformišu tlo. U Americi se ovaj zakon može primijetiti posvuda, i na livadama za košenje i na pašnjacima. Pašnjačka trava, kada jednom nestane, neće se često obnoviti sve dok se tlo ne „refibrira“ korovima ili nekom domaćom kulturom koja može uraditi isti posao.

Šta se zapravo događa u ovom zanimljivom odnosu trave i korova? Prerijska trava zahtijeva tlo koje je snažno fibrizirano; tlo koje je porozno. U dobrom pašnjaku ili bujnoj livadi ima obilje busena, a trava može održavati to stanje sve dok njen normalan rast nije ometen ili dok se tlo iz nekog razloga ne zbiju oko njenih korijena. Ali kad se pojavi bilo koji nepovoljan faktor koji travu izlomi ili ubije, trava se obično ne može sama vratiti i ponovo fibrizirati tlo svojim vlastitim korijenjem. Mora čekati da neki drugi agent odradi pionirski posao. Onda se trava vraća, preuzima posao i nastavlja ga.

Taj prirodni pionirski agent je korov. Korijenje korova otključava zbijeno tlo, ispunjava ga vlaknima i time vraća njegovu poroznost. Ali korovi ne istiskuju travu. Nešto drugo ju je prethodno istisnulo. I vrlo je sretan onaj farmer koji shvati da je debeli usjev korova preuzeo njegov pašnjak čim je trava ozbiljno oslabjela. Korovi smanjuju i eroziju na kosinama, i pripremaju zemlju za povratak trave.

Gospodin Basil bio je poslovan čovjek i vlasnik zemlje koji me već neko vrijeme nagovarao da pođem s njim i pregledam imanje koje je upravo kupio; želio je posebno da mu kažem šta da radi sa svojim pašnjakom. Pašnjak je, govorio je, bio jadan prizor; na trideset jutara nije bilo dovoljno trave da prehrani jednu kravu. Nisam bio oduševljen — davno sam naučio da su odsutni vlasnici zemlje uglavnom isti: traže savjet kako da unaprijede zemlju, a onda ne urade ništa, iako priznaju da su savjeti dobri. Ali kada je Basil rekao da taj novi pašnjak ima najbolji usjev korova koji je ikad vidio u životu, odmah sam poželio da idem.

Taj pašnjak bio je sjajan primjer stvaranja tla. Priroda je radila punim sjajem. Dok smo hodali posjedom, držao sam gospodinu Basilu predavanje o poboljšanju pašnjaka koje se — nadam se — zadržalo. Zapravo, predavanje je držala sama priroda. Korovi — korovi posvuda — gotovo su vikali jedan od njenih zakona na djelu. Tu su bili godišnji ambrozije (ragweed), konjski korov, razne vrste čička, prerijski „pigweed“, pelin, gvozdenica — gotovo svi naši poznati poboljšivači tla, plus još poneki vrijedni dodatak. Svaki od tih korova radio je na fibriziranju onog nekad pretučenog i prepašenog pašnjaka; pripremao zemlju za povratak trave. Gospodin Basil imao je sjajan pašnjak u nastajanju, a nije to znao.

Mnogi od nas dobro poznaju naše „stare pouzdane“ korove na pašnjacima — one koje većina smatra nepoželjnima: čičkove raznih vrsta; „tumbleweed“, ali prije nego što počne tumarati; mlječike (više vrsta); divlje mahunarke; zlatnicu, kraljicu jesenskog cvijeća; obični i divovski ambrozija — lista može biti duga u svakoj zajednici. Većina tih pašačkih korova ima duboko prodiruće korijenje. Priroda im je dodijelila važnu ulogu u održavanju zelenog pokrivača Zemlje. 

Farmerima je teško povjerovati da korovi mogu koristiti njihovim livadama kada površinski izgleda suprotno. Ima mnogo dokaza da mnogi korovi žive u pratnji trave, možda na korist oboma, slično kao što su Bensonov kukuruz i portulak radili zajedno — korijenje korova vodilo je korijen kukuruza dublje u zemlju. Ali glavna vrijednost korova na travnjacima dolazi od njihove moći fibriziranja: sposobnosti da ojačaju slaba mjesta u gornjem sloju tla i ispune i ta mjesta i dublje slojeve vlaknima.

Uvijek volim braniti ambroziju (ragweed). Ti korovi su čest prizor na pašnjacima. Krave ga jedu, jer im ragweed služi kao balansirana hrana, moglo bi se reći — „goveđi vitamini“. Oni daju nešto što plemenitije vrste ispaše ne daju. A te velike nakupine ragweeda nisu istisnule travu! Ragweed brzo preuzme prostor kada trava oslabi, i obično je potrebna snažna trava da ga potisne. Ali kad se ragweed povuče, bilo čovjekovom pomoći ili zato što ga je trava nadjačala, korov ostavlja tlo u daleko boljem stanju nego kad je preuzeo.

Tokom suše 1936. mnogi pašnjaci i livade u dolini rijeke Mississippi bili su oštećeni ili potpuno uništeni — tako se činilo — neumoljivom vrućinom i vjetrovima punim prašine. U jednom trenutku izgledalo je kao da su pustinje stigle ranije nego što su proroci predviđali. Ali baš kad su pašnjaci izgledali najpustije, dogodila se nagla promjena u toj pustoj krajini. Korovi su iznikli na mnogim mjestima gotovo preko noći. Sjećam se da su se u mom kraju najviše isticale godišnje ambrozije i „crnooke sussane“ (black-eyed Susan). Autorica članka o korovima u prerijskim travnjacima ističe nešto što nije trebalo potvrdu iz prerijskih područja: „Vjerovatno nikada nema nedostatka ni raznovrsnosti ni količine sjemena korova u tlu.“ Sussane su iznikle i uspijevale tako dobro da su u cvatu izgledale kao čvrst žuti tepih — jutra i jutra njih, gdje ih ranije nismo ni primjećivali.

Ali nakon dvije sezone korova, trava se vratila na zemlju — u pašnjaku za pašnjakom — gušća nego što je bila prije suše. U konačnici, velika suša je doprla dobro mnogim hektarima travnjaka. Teške sušne godine dale su izdržljivim korovima priliku da otvore i fibriziraju tlo. Farmeri u mnogim krajevima našli su se s boljim pašnjacima tri ili četiri godine nakon suše nego što su ih imali godinama prije nje.

Često su me pitali otkud se trava pojavila. Istina je da dobar dio busena nije potpuno uginuo. Kada se tlo popravilo zahvaljujući korovima i kad se kiša vratila, zeleni izdanci brzo su izbijali iz busena koji su izgledali mrtvi. Bilo je i sjemena trave posvuda, samo je čekalo povoljne uvjete. Ta nova trava neizmjerno je doprinijela obnovi.

Korovi — a vjerojatno i trave — čini se da proizvode dvije vrste sjemena odjednom: sjeme koje lako klija kada su uvjeti povoljni i održava životni ciklus biljke; i sjeme koje najbolje klija pod nenormalnim uvjetima, kada je vrsta suočena s težom borbom za opstanak. Neki korovi proizvode sjeme koje dugo ostaje dormantno, iako izgleda da su uvjeti idealni za klijanje. Na primjer, čičak proizvodi više tipova sjemena na jednoj biljci: neka klijaju prve godine, druga druge, i tako dalje — ima ih koja ostaju dormantna i pet godina ili više. Pošto su korovi ključni za održavanje prirodne plodnosti tla, priroda se pobrinula da nikad ne dođe situacija u kojoj neće biti korova spremnih da počnu raditi kada zatreba. Samo kad je zemlja potpuno ogoljena erozijom i kada je površinski sloj zajedno sa svim sjemenom odnijet — samo tada korovi potpuno izostaju.

U nekim dijelovima naše zemlje pojavljuju se ohrabrujući znakovi da farmeri počinju shvaćati kako se mora učiniti nešto konstruktivno na popravljanju izvornih pašnjaka, koji su u mnogim područjima gotovo nestali što se tiče proizvodnje krme. Već je učinjeno nešto dobrog posla na poboljšanju pašnjaka, i taj bi se pokret mogao pokazati trajno korisnim ako krene pravim smjerom. Nije teško postići privremeni odgovor trave površnim grebanjem tla i primjenom stimulansa. No postoji opasnost da takav tretman neće izgraditi trajan pašnjak.

Kao što je već istaknuto, smrt ili slabost trave, čak i tamo gdje je previše napasivana, najvjerojatnije su posljedica zbijanja tla. Trava se ne može trajno vratiti dok se tlo ponovno ne promijeni; dok ne postane porozno. To će priroda, ako je ostavimo da radi sama, učiniti svojim korovima. Čovjek može pomoći domaćim mahunarkama, osobito onima sa snažnim korijenskim sustavom. Djetelina, zajedno s još nekoliko mahunarki, obavit će posao vlaknanja, bilo da se sije zajedno s travom ili prije nje. Korijenje trave pratit će korijenje djeteline dublje u tlo, i od toga trenutka trava će obavljati vlastito vlaknanje; graditi vlastiti trajni busen.

Kombinacija mahunarki i trave radit će isto kao kombinacija korova i trave u poboljšanju pašnjaka. Ako su korovi već preuzeli i napravili dobar posao vlaknanja, ipak bi trebalo posijati djetelinu zbog brzog dušika koji može osigurati. Mlada trava treba obilje dušika, a korovi i djetelina će to osigurati. Obrada terena u terasama i primjena vapna mogu biti nužni u mnogim područjima, a primjena fosfata iz kamena često će biti korisna. No bolje je kloniti se većine stimulansa, ako ne i svih. Izgradite svoj pašnjak na način koji nalaže priroda ako želite da traje.

9. Korovi u kompostu

Kompostiranje na farmama vrsta je gnojidbe tla koja datira još od prvih zabilježenih vremena poljoprivrede. Jedan moderni rječnik definira kompost kao „gnojidbenu smjesu”. Što zapravo ne govori mnogo, jer postoji mnogo gnojidbenih smjesa koje su daleko od pravog komposta. U uobičajenom govoru, kompost je ono što nastane kada se biljni materijal baci u jamu ili složi u hrpu negdje sa strane i ostavi da trune kako mu dođe.

No znanstveno kompostiranje slijedi daleko precizniju formulu. Pravi kompost jest mješavina biljnih sastojaka, naravno, ali obrada je složenija nego što se obično vjeruje. Zapravo, gotovo sve organsko, osim debelih trupaca, može se pretvoriti u kvalitetno gnojivo ako se slijedi odgovarajući postupak.

Vjerojatno je prvu kompostnu formulu uveo i razvio Marko Katon, rimski znanstvenik, državnik i svestrani farmer koji je živio i držao predavanja o poljoprivredi oko dvije stotine godina prije naše ere. Mislim da je Katonova kompostna formula prva koju povijest bilježi. Do pada Rima, Katonova učenja bila su vrhunac znanja o upravljanju farmom. Nema mnogo sumnje da je ovaj stari Rimljanin bio jedan od najvećih agronoma svijeta. Mnoge naše moderne poljoprivredne spoznaje on je zagovarao prije gotovo dvije tisuće godina.

Katon je snažno vjerovao u kompost kao graditelja tla. Čak se stječe dojam iz njegovih spisa da je smatrao kompostiranje i gnojenje kompostom neophodnim ako se od zemlje očekivalo da ostane visoko produktivna. Stoka se držala podjednako zbog onoga što su mogla donijeti u kompostne jame u obliku stajnjaka kao i zbog svojih ostalih koristi.

Katonova metoda zahtijevala je dvije duboke, pokrivene jame — jednu za gotov kompost, drugu za materijal koji dolazi iz staje ili s polja. Na većim imanjima jamama su upravljali ljudi koji su se dobro razumjeli u znanost kompostiranja. Kao prvi korak, Katon je zahtijevao da se sav biljni materijal najprije raspe po torovima ili iskoristi kao stelja u stajama, kako bi ga stoka dobro izgnječila pod nogama. To je činilo dvije važne stvari: razbijalo je grubu biljnju masu i osiguravalo bržu razgradnju u jamama; a spužvasti materijal upijao je tekući gnoj koji bi inače bio izgubljen. Nakon toga, sastojci su se stavljali u jamu gdje su ostajali godinu dana, uz povremeno prevrtanje radi ravnomjerne razgradnje i sprečavanja samozapaljenja.

Jedan od najzanimljivijih i najnaprednijih Katonovih principa bio je insistiranje da se sirovi materijali uvijek moraju kompostirati prije nego što se unesu u tlo. Tvrdio je da to štedi korijenju biljaka puno posla koji nije izravno povezan s njihovim rastom. Htio je da hrana bude poslužena „spremna za jelo”. Nikakvi sirovi stajnjak niti nesagrađeni materijali ne bi se smjeli izravno stavljati na tlo.

Neki sugeriraju da su Rimljani možda naučili kompostiranje od Kineza. Sumnjam u to, jer su Rimljani rabili samo suhi materijal, dok Kinezi uvijek preferiraju zelenu vegetaciju. Istina je da ni suha slama u Kini nikad ne propada uzalud, ali u mojim putovanjima tamo nisam naišao na farmera koji ne bi dao prednost zelenoj biljnoj masi. Razlog je jednostavan: zelena masa se brže razgrađuje, a neki su tvrdili i da je „brže dostupna” biljci kad se unese u tlo. Malo tko je u Kini gradio potpun kompost, premda su svi znali objasniti teoriju. Zelene korove, rekli bi, bilo bi idealno koristiti — ali ih više nema dovoljno na brdima. Često bi jednostavno nasjeckali malo zelenila koje skupe i odmah ga unijeli u tlo.

U nekoliko europskih zemalja prije izbijanja posljednjeg rata ljudi su bili daleko svjesniji važnosti komposta nego farmeri i vrtlari u Americi. Amerikanci kompost vide kao „dječji posao”; ne kao ozbiljan zadatak vrijednog farmera. „Kompost za mali vrt uz kuću je u redu”, kažu, „ali za kukuruzište? Ljudi imaju pametnijeg posla nego ručno bacati smeće u rupu i čekati mjesecima da dobiju šaku gnojiva.”

A zapravo, kompostiranje materijala u vrhunsko gnojivo jest posao za ozbiljnog čovjeka. No kompostiranje biljaka jednostavno je u usporedbi s rezultatima. Prirodni zakoni koji grade tlo obično su takvi: zahtijevaju disciplinu, ali su laki za slijediti, a nagrada je iznimna.

Engleski agronom, pokojni Sir Albert Howard, bio je bez sumnje najistaknutiji stručnjak za kompost moderne ere. Koristeći najbolje znanje iz Kine, Indije i drugih zemalja, te rezultate vlastitih istraživanja širom svijeta, stvorio je formulu koja, ako se slijedi, daje gnojivo u rangu s najboljim što ga stvara priroda.

Gnojivo napravljeno prema Howardovoj formuli obnovit će ravnotežu u slabom tlu za daleko kraće vrijeme nego većina suvremenih gnojiva koja poznajemo; a svoju kvalitetu pokazat će i u urodu, i to gotovo nevjerojatno jasno. I kvaliteta i količina bit će poboljšane. U nekim aspektima, tlo izgrađeno Howardovim kompostom može čak biti bolje kontrolirano nego netaknuto prirodno tlo, jer farmer ima cijeli proces poboljšanja tla pod svojim nadzorom.

Za potpuno objašnjenje Howardova komposta, njegovih metoda i postupaka, čitatelj se upućuje na knjigu The Soil & Health Sir Alberta Howarda.

*  *  *

(nastavak slijedi za tjedan dana)