Nadin kutak 27

 

    Dok pišem ovaj tekst, polako prolazi ponoć. Na sobi mi je otvoren prozor i čuje se neprestan pjev ptica. Inače u ovo doba pjevaju čitavu noć. Slavuji, kosovi, možda i drozdovi i crvendaći, s obzirom da gori ulična rasvjeta, a umjetno svjetlo potiče te ptice da pjevaju i noću. Njima se često pridruže sove i žabe. Kakva je to tek harmonija!    

    Uživam u tim zvukovima i smatram ih privilegijom, jer samo nekoliko kuća dalje, ove divne zvuke nije moguće čuti. Tamo žive ljudi kojima nije stalo do toga. Tamo se gradi sada već treći kompleks zgrada sa hrpom stanova gdje nitko neće mariti o tome da oko tih objekata treba posaditi drveće (jer se mora disati), da treba ozeleniti površine (jer ublažavaju ljetne vrućine)... 

    Živimo jedni kraj drugih, ali živimo u različitim svjetovima. I uvijek se pitam zašto mladi ljudi toliko opčinjeno hrle u stanove, za njih podižu kredite i do starosti žive u dugovima... U svakodnevnom vrtlogu obaveza, reklama i "lajkova", zaboravlja se na ono što nas iskonski određuje i povezuje s prirodom.

    Promatram te zgrade koje niču iz dana u dan – bez duše, bez hlada, bez glasa. Beton, plastika i prozori iza kojih su zatvoreni ljudi. Nema ptica, nema cvrčaka, nema te iscjeljujuće glasne tišine prirode. A ovdje, kod mene, kad se noć spusti i kad se ljudi utišaju, priroda počinje pjevati kroz svoja stvorenja. I zbog toga zahvaljujem. Svake večeri. 

    I pitam se, nije li to prava vrijednost – imati prostor za disanje, za rast, za "tišinu". I hoće li oni, tamo iza svojih zidova, to ikad spoznati? Ili će do kraja života trčati za onim što im je netko drugi rekao da žele?

    Naravno da mnogi u svojim kućama žive kao da su u stanu: umjesto zelenilom, kuću su okružili betonom, zasuli šljunkom, u neki mali kut posadili dvije tri cvjetnice i smeta im svaki list kojeg vjetar u jesen donese na njihov sterilan travnjak i često ćete ih vidjeti kako šetaju okućnicom u potrazi za nekom nesavršenom travčicom koja se drznula pojaviti pred njihovim očima. Ljeti ne mogu sjediti u svom dvorištu jer nema drveća ni biljaka koje bi osigurale ugodnu mikroklimu, pa dane provode u kućama, pod klima uređajima. Zaista život za poželjeti.

foto: Andrew Millison, YouTube 

Također postoje ljudi koji su primorani živjeti u stanovima, ali su uspjeli iskoristiti svaku priliku da svoje životno okruženje što više ozelene i dovedu prirodu k sebi, najbliže moguće.

Ovu mladu ženu pratim već duže na YouTube-u. Mali balkon od 8 kvadrata pretvorila je u tvornicu hrane za svoju obitelj. Nakon godina vrtlarenja na balkonu, mlada i vrijedna obitelj se preselila u kuću, oformili su povrtnjak i stvorili svoj mali raj.

🌲 🌼 🌳 🌷 🌲 🌻 🌳

    Gotovo za sve što radimo imamo prirodnu alternativu. Nekada je možda jednostavnije posegnuti za gotovim rješenjima, ali najčešće je slučaj da tada izostaje uživanje u procesu stvaranja. 

    Tako je i sa bojanjem jaja povodom Uskrsa. Puno je jednostavnije kupiti boje u dućanu i za nekih pola sata imate punu zdjelu šarenih pisanica. 

    Ali, daleko je veći užitak prošetati dvorištem, pronaći zanimljive listiće i cvjetove, pa vježbati strpljivost dok ih namještate na mokro jaje istovremeno pazeći da se ne pomaknu dok oko jajeta obavijate komad stare najlonke. 

    Sada sve treba potopiti ili kuhati u ljuskama od luka, crvenom zelju, mrkvi, kurkumi ili nečem sličnom što nam je priroda dala... Pa onda ne znate kakav će biti krajnji rezultat i s nestrpljivošću djeteta jedva čekate da se kuhana jaja ohlade pa da vidite svoj uradak. 

    Mene ovo svake godine jednako zabavlja. Ne treba mi za to baš jako puno vremena, jer tako kuhana jaja ne jedemo (dugo se kuhaju i teško su probavljiva), pa ih obojim samo par komada, dovoljno za uskrsnu dekoraciju na stolu.

ljuske luka

spremno za bojenje

kuhanje u ljuskama luka

Ostale tekstove čitajte na linkovima:

Vrt 🌼 Povrtnjak 🍆 Voćnjak 🌳 20.4.2025.

Susret s Karmelom Kiš