Knjiga "Korovi - čuvari tla", 3. dio

poruka čitatelju: čitaj kritički - dobro prihvati, 

a loše odbaci

 

prethodni dijelovi knjige nalaze se ovdje:

knjiga-korovi-cuvari-tla-1-dio

knjiga-korovi-cuvari-tla-2-dio.

Nastavak:

(prijevod je napravljen uz pomoć chatGPT-a, pa su moguće i neke nerazumljive riječi, naročito kod prijevoda naziva biljka)

...Ono što ovdje posebno želim istaknuti jest uloga korova kao materijala za kompost; korova promatranog kroz prizmu Howardovog komposta. Kao što su Kinezi dugim iskustvom dokazali da se korovi, kad se koriste zeleni, razlikuju u svojoj sposobnosti gnojenja, tako bismo trebali očekivati i da se različite vrste korova u našoj zemlji razlikuju u svojoj sposobnosti da obogate tlo — kako dok rastu i prikupljaju hranjive tvari, tako i kada se koriste za izradu komposta.

Nažalost, naše znanje o tim razlikama među vrijednim biljkama-korovima zasad je vrlo ograničeno. Ono što znamo jest da su neke dobro poznate vrste korova odlični poboljšivači tla i da svi korovi imaju visoku vrijednost kao materijal za kompost. Stoga bi farmer ili vrtlar trebao koristiti u svom kompostu što više različitih vrsta korova do kojih može doći — od suncokreta do niskih pokrovnih korova — i to u svakoj fazi rasta.

Većina farmi posjeduje obilje materijala za kompost. Ovo je jedna plemenita svrha za korove uz cestu ili autoput. Ta se područja ne bi smjela potpuno očistiti. Uvijek bi se trebalo ostaviti dovoljno korova da čuva tlo i osigura sjeme za sljedeći naraštaj. A rijetka je farma koja nema i neke druge obilne izvorne zakrpe korova: uz ograde i u uglovima ograda, oko pomoćnih zgrada i ponegdje po dvorištu. Tu su i trake korova uz rub šume ili udoline s korovima koji su dugo ostali nedirnuti.

Na osiromašenom i erodiranom zemljištu korovi će vjerojatno biti rijetki — barem oni najpoželjniji. U takvim slučajevima cestovni korovi mogu se pokazati vrijednim resursom koji zaslužuje biti uzet u obzir kao pomoć u očuvanju tla.

U malom gradskom vrtu kompost može uistinu pokazati svoju vrijednost. Za sve vrste malih vrtova kompost je, bez ikakve sumnje, najekonomičnije, ali i najpoželjnije gnojivo. To je zato što Howardov tip komposta omogućuje vrtlaru da dobije iznenađujuće visok prinos kvalitetnog povrća s vrlo male površine. Za povrtnjake, živice ili cvjetnjake, kompost napravljen od korova u kombinaciji s gnojem iz staje — uz pravilnu obradu — zadovoljiti će sve potrebe biljaka za hranom.

Gradski vrtlar, čak i ako njegov vrt nije veći od stola veličine četiri puta deset stopa, trebao bi naučiti kako se pravi kompost po Howardovoj metodi i zatim ga koristiti do maksimuma, zajedno s povremenim zaoravanjem zelenih korova i uzgojem „matičnih korova“ u gredicama kad god je to izvedivo.

Kao kompostni vrtlar, gradski vrtlar nikada neće spaljivati lišće s drvoreda. Pali listovi su vrhunski materijal za kompost. Osim što sadrže izvrsna vlakna, koja su potrebna svakom tlu, lišće je bogato mineralima. Ne zaboravite da korijenje drveća ulazi duboko u tlo u potrazi za hranom i vlagom. Na taj način iz dubine izvlači velike količine hranjivih tvari, od kojih se značajan dio vraća u tlo kada lišće otpadne, nakon što je završilo svoj rad kao „laboratorij“ za preradu hrane biljke.

Ako vrtlar smatra da nema dovoljno vremena ni energije za izgradnju Howardove kompostne hrpe, i dalje može iskoristiti svoje otpalo lišće na način koji će mu dati obilje hranjivog materijala za vrt, cvijeće u dvorištu, travnjak ili grmlje. Jednostavna kompostna hrpa — ili jama — može se napraviti tako da odgovara ograničenim uvjetima u gradu.

A evo i jedne važne napomene o kompostiranju lišća: korovi bi se uvijek trebali miješati s lišćem pri izradi komposta, bilo da se radi o plitkoj kompostnoj jami ili hrpi na ravnom tlu. Razlog je taj što se lišće, kada se slaže samo, ima tendenciju zbiti. Ovo zbijanje onemogućuje pravilnu aeraciju dok se kompost obrađuje. Naizmjeničnim slaganjem jednog sloja korova pa tankog sloja lišća taj se problem može izbjeći.

Kako bi se dobilo uravnoteženije gnojivo, trebao bi se dodati i sloj zemlje, debeo oko pet do sedam centimetara, također naizmjenično raspoređen između slojeva lišća i korova. Tlo bi, kad god je moguće, trebalo biti pomiješano s peradarskim ili drugim životinjskim gnojem. Ako se koriste suhi materijali, sve slojeve treba temeljito namočiti vodom tijekom slaganja.

Nemogućnost ispunjavanja svih uvjeta idealne kompostne smjese ne bi smjela spriječiti nikoga da napravi najbolje što može. I sami korovi i lišće dat će vrlo dobro gnojivo. Ako pri ruci imate nešto pristojne zemlje, jednostavno napravite hrpu u tri sloja ovim redoslijedom: korovi — lišće — zemlja; pa opet korovi — lišće — zemlja, i tako dalje. Ili: korovi i zemlja; korovi i zemlja. Ako imate gnoj, dobro funkcionira redoslijed: korovi — gnoj — lišće; korovi — gnoj — lišće.

Poanta je: iskoristite košenu travu, otpalo lišće — sve što će se razgraditi u razumnom vremenu — kako biste dobili bolje gnojivo nego ono koje možete kupiti.

Nijedan farmer ni vrtlar nema opravdanja da ne izvuče neku vrijednost iz svojih korova. Ako ne želi prihvatiti korove kao zelenišno gnojivo u plodoredu ili kao „matične korove“ u obrađenom usjevu, i dalje ih može pretvoriti u kompost koji će ispuniti sve zahtjeve. A jednom kada to pokuša, on će u čičcima, lobodi, suncokretima — u svim vrstama korova — početi vidjeti određenu vrijednost, premda mnogi korovi s pravom mogu biti napasnici u nekim situacijama. Neki od "najgorih" korova daju najbolji kompost.

U gradovima u kojima ima vrtlara entuzijasta trebali bi postojati kompostni klubovi, u kojima bi se Howardov sustav kompostiranja proučavao kao znanost i kroz praktične demonstracije. To je izvedivo i vrlo korisno. Kada vrtlar vlastitim iskustvom otkrije kakvu kvalitetu povrća ili cvijeća može dobiti s nekoliko kvadratnih metara zemljišta, taj će vrtlar postati gorljivi zagovornik komposta gdje god pođe.

Možda čak dođe do toga da — poput mnogih vrtlara u Europi u današnje vrijeme — zasadi korove na posebnoj gredici samo da osigura dovoljno ovog vrhunskog materijala za kompost. Također će otkriti da se praktički sav biljni otpad iz kuhinje, otkosi trave, orezani dijelovi biljaka, ostaci iz vrta, otpalo lišće — sve to može pretvoriti u bogatu biljnu hranu, puno bolje gnojivo nego ono koje može kupiti na tržištu.

10. Korovi kao hrana

Vrlo velik postotak naših korova koji izgrađuju tlo jestiv je u ovom ili onom obliku. Većina njih vrlo je hranjiva. A moja majka, koja je voljela prirodu, dobro je poznavala svoje jestivo „zelenje“. Pretraživala je šume i livade tražeći divlje jestive korove, često iste one protiv kojih se tako neumorno borila u svom vrtu. Majka je smatrala da su divlji, jestivi korovi mnogo bolji od bilo kojeg lisnatog povrća koje je čak i ona sama mogla uzgojiti. Sadila je gorušicu da bi dala malo „oštrine“ delikatnijim divljim biljkama ili da bi osigurala dnevnu dozu minerala ako bi joj nešto onemogućilo branje divljeg zelenja. Repu je sadila u jesen, kad jestivih korova nije bilo u izobilju. No domaće zelenje bilo je samo za nuždu. Kad god su bile dostupne, divlje biljke bile su omiljene.

U proljeće, od trenutka kad bi se začuo prvi cvrkut ptičice koju je uvijek zvala „pewee“, stalno su nam ponavljali da pazimo na one provjerene vrste u uvalama ili zaštićenim šumskim mjestima. Čim bismo javili da su mladi korovi narasli dva centimetra u visinu, majka bi se svako jutro ubrzo nakon doručka zaputila u polja, s „lončićem za travurine“ na ruci. Ni kiša ni blato nisu je zaustavili. Korovi koje je mrzila u vrtu sada su joj bili poseban dar prirode; korovi su sada bili hrana, a ne štetnici.

Majčin izbor korova nije bio velik. Mislim da je na prvo mjesto stavljala kovrčavi štavelj, a na drugo lobodu. Visoko je cijenila i fitolaku (poke). Fitolaka, poznata po svojim otrovnim korijenima, bila je posebno omiljena jer je to bio jedini korov koji je voljela kuhati s mesom. A zbog opasnosti da se slučajno otkine i dio otrovnog korijena, nije vjerovala nikome osim sebi da ubere te mlade izdanke fitolake, njezine „šparoge“. Ne sjećam se kako ih je točno kuhala — samo znam da su bile izvrsne.

Na stol nam je posluživala i mliječike, glatkolisnu lobodu — ali nikad onu krupnolisku, „zlikovca“. Koprive bi se povremeno našle na stolu dok su mlade i mekane. Maslačak i divlja salata ponekad su se miješali, ali obično su se posluživali odvojeno, kao i drugi korovi. Ta su se dva korova smatrala vrstom „nedjeljnog zelenja“, jer ih na našem gospodarstvu nikada nije bilo mnogo, a majka je bila posebno privržena njihovu okusu.

Koliko se sjećam, naše zelenje uvijek se kuhalo na isti način: kuhalo bi se u velikom loncu i začinilo ponekad malo slanine ili masnoće od šunke, a češće se posluživao bez ikakvog začina. Svaki bi si ukućanin začinio po vlastitom ukusu. I prošlo je mnogo vremena nakon majčine smrti prije nego što sam saznao zašto su te divlje biljke bile toliko ukusnije od većine uzgojenog povrća: čak i mladi korovi, kad dosegnu veličinu prikladnu za kuhanje, već se intenzivno hrane; njihovi snažni korijeni već su blizu ili u donjim slojevima tla, hraneći se u onom bogatom skladištu dolje.

Indijanci Pawnee gotovo su uvijek kuhali svoje korove s mesom svih vrsta, po mogućnosti nakon što bi meso odstajalo. Prije nego što su jestivi korovi postali obilni u njihovim obrađenim poljima, žene su ih svakodnevno sakupljale u šumi i jarugama. Indijanske žene brale su sve one vrste korova koje su bile i majčine omiljene, ali i mnoge druge. Visoko su cijenile krupnolisku lobodu, a tušt su također mnogo cijenile, često sušivši njegove stabljike i mesnate listove za zimsku hranu. Pawnee starci jeli su korijenje nekoliko vrsta korova. Posebno pamtim divlju povijušu i divlju repu. Jeli su i sjemenje korova, premda vjerojatno ne toliko kao Indijanci nekih drugih plemena. Žene su brale sjeme i amarante (lobode) i čičke, pa bi ih mljela ili tukla u neku vrstu brašna koje se miješalo s kukuruznim brašnom za izradu kruha ili kaše.

Profesor Edward F. Costetter sa Sveučilišta u Novom Meksiku, u svojim je proučavanjima prehrambenih navika među nekim indijanskim plemenima na Jugozapadu, iznio zanimljive podatke o uporabi mnogih uobičajenih korova kao ljudske hrane. Indijanci Arizone i Novog Meksika i danas koriste korove na vrlo sličan način kao što su to ranije činili Pawnee Indijanci. Neki se korovi, međutim, koriste još i više. Primjerice, loboda se nakon kuhanja prži na masti. Ovi se korovi također konzerviraju za zimsku hranu. Plemena Jugozapada uobičajeno melju sjeme lobode i štavelja u brašno za kruh i kašu.

Prije nekoliko godina, tijekom istraživanja u Arizoni i starom Meksiku, tu i tamo sam nailazio na male parcele divlje lobode uzgajane radi sjemena. Profesor Costetter navodi da se obična mlječika na nekim područjima posebno cijeni; mlade stabljike i listovi kuhaju se s mesom. Korijen i mlade mahune ove biljke jedu se i sirovi i kuhani.

Posljednji rat u Europi, unatoč patnji i razaranju koje je donio, dao je povoda novim spoznajama o korovima koje bi trebale imati važnu ulogu u obnovi nekih razornih zemalja. Nužda je prisilila na istraživanje prehrambene vrijednosti mnogih korova kojima se do tada pridavalo malo pažnje. Otkriveno je da su neki korovi, dugo smatrani bezvrijednima, vrlo hranjiva stočna hrana. Jednom kad su ovi korovi bili ispravno obrađeni, odnosno pokoseni i osušeni za sijeno ili pretvoreni u silažu, stoka ih nije samo proždirala nego je i davala izvrsne prinose.

Američki će se farmeri vjerojatno poprilično iznenaditi kad saznaju, primjerice, da je omražena slakolica, kada je bila pretvorena u sijeno, davala mliječnim kravama rezultate znatno bolje od lucerne ili djeteline. Mnogi su pokusi s korovima provedeni na jednoj od vodećih engleskih pokusnih stanica, gdje su korovi, naravno, bili pod kontrolom. Više vrsta čička, kada su pravilno obrađene, također su se pokazale vrlo vrijednom stočnom hranom. Silaža od čička nije potpuno nepoznata ni u Sjedinjenim Državama. Koprive, europski korov koji je sada raširen i u mnogim dijelovima naše zemlje, engleski su istraživači ocijenili izvrsnom hranom, kada se osuše, i za mliječno govedo i za perad. Ove su koprive bogate bjelančevinama, a kokoši nesilice hranjene osušenim listovima i stabljikama imale su znatan porast nesivosti. Kod mliječnih krava sijeno od koprive davalo je vrlo zamjetan porast količine mlijeka i mliječne masti.

Dobro se sjećam onih gustih nakupina kopriva kroz koje smo morali gaziti bosonogi da bismo došli do najboljih mjesta za pecanje! Mogli smo napraviti na pretek stočne hrane za kokoši i krave od tih kopriva da smo samo znali. Majka je znala da su koprive dobro zelenje, ali nikada nije ni pomislila da ih osuši i dâ svojim kokama. Tisuće tih biljaka, koje su rasle uz potok i na neobrađenim nizinama, svake su godine propadale — a vjerojatno i danas propadaju.

Uporni engleski znanstvenici također su otkrili da je mnogim drugim korovima trebalo samo malo posebnog tretmana da bi pokazali svoju vrijednost kao stočna hrana. Krupnolista loboda pokazala se kao izvrsno sijeno. Sijeno od lobode i čička davalo je prinose tek malo niže od onih dobivenih od sijena slakolice.

Svaki korov koji je davao i najmanje obećanja kao ljudska hrana bio je temeljito ispitan s ciljem da se pomogne prehrani osiromašenih ljudi. Ruralna Amerika danas je donekle upoznata sa žutim štavljem, jednim od najpoznatijih jela od zelenja na Jugu. Mnoge južnjačke domaćice reći će vam da nijedno lisnato povrće ne može nadmašiti štavelj po bogatstvu. I u pravu su. Žuti štavelj nalazi se pri vrhu svih vrsta zelenja po prehrambenoj vrijednosti. Svaki bi vrt trebao imati gredicu ovoga štavlja, osobito jer, kad se jednom udomaći na dovoljno vlažnom mjestu, ne zahtijeva nikakvu brigu. Tijekom proljeća i ranog ljeta nekoliko četvornih metara ovih korova dat će obilje prave, zbijene hrane.

Profesor Edward F. Costetter sa Sveučilišta u Novom Meksiku, u svojim je proučavanjima prehrambenih navika među nekim indijanskim plemenima na Jugozapadu, iznio zanimljive podatke o uporabi mnogih uobičajenih korova kao ljudske hrane. Indijanci Arizone i Novog Meksika i danas koriste korove na vrlo sličan način kao što su to ranije činili Pawnee Indijanci. Neki se korovi, međutim, koriste još i više. Primjerice, loboda se nakon kuhanja prži na masti. Ovi se korovi također konzerviraju za zimsku hranu. Plemena Jugozapada uobičajeno melju sjeme lobode i štavelja u brašno za kruh i kašu.

Prije nekoliko godina, tijekom istraživanja u Arizoni i starom Meksiku, tu i tamo sam nailazio na male parcele divlje lobode uzgajane radi sjemena. Profesor Costetter navodi da se obična mlječika na nekim područjima posebno cijeni; mlade stabljike i listovi kuhaju se s mesom. Korijen i mlade mahune ove biljke jedu se i sirovi i kuhani.

Posljednji rat u Europi, unatoč patnji i razaranju koje je donio, dao je povoda novim spoznajama o korovima koje bi trebale imati važnu ulogu u obnovi nekih razornih zemalja. Nužda je prisilila na istraživanje prehrambene vrijednosti mnogih korova kojima se do tada pridavalo malo pažnje. Otkriveno je da su neki korovi, dugo smatrani bezvrijednima, vrlo hranjiva stočna hrana. Jednom kad su ovi korovi bili ispravno obrađeni, odnosno pokoseni i osušeni za sijeno ili pretvoreni u silažu, stoka ih nije samo proždirala nego je i davala izvrsne prinose.

Američki će se farmeri vjerojatno poprilično iznenaditi kad saznaju, primjerice, da je omražena slakolica, kada je bila pretvorena u sijeno, davala mliječnim kravama rezultate znatno bolje od lucerne ili djeteline. Mnogi su pokusi s korovima provedeni na jednoj od vodećih engleskih pokusnih stanica, gdje su korovi, naravno, bili pod kontrolom. Više vrsta čička, kada su pravilno obrađene, također su se pokazale vrlo vrijednom stočnom hranom. Silaža od čička nije potpuno nepoznata ni u Sjedinjenim Državama. Koprive, europski korov koji je sada raširen i u mnogim dijelovima naše zemlje, engleski su istraživači ocijenili izvrsnom hranom, kada se osuše, i za mliječno govedo i za perad. Ove su koprive bogate bjelančevinama, a kokoši nesilice hranjene osušenim listovima i stabljikama imale su znatan porast nesivosti. Kod mliječnih krava sijeno od koprive davalo je vrlo zamjetan porast količine mlijeka i mliječne masti.

Dobro se sjećam onih gustih nakupina kopriva kroz koje smo morali gaziti bosonogi da bismo došli do najboljih mjesta za pecanje! Mogli smo napraviti na pretek stočne hrane za kokoši i krave od tih kopriva da smo samo znali. Majka je znala da su koprive dobro zelenje, ali nikada nije ni pomislila da ih osuši i dâ svojim kokama. Tisuće tih biljaka, koje su rasle uz potok i na neobrađenim nizinama, svake su godine propadale — a vjerojatno i danas propadaju.

Uporni engleski znanstvenici također su otkrili da je mnogim drugim korovima trebalo samo malo posebnog tretmana da bi pokazali svoju vrijednost kao stočna hrana. Krupnolista loboda pokazala se kao izvrsno sijeno. Sijeno od lobode i čička davalo je prinose tek malo niže od onih dobivenih od sijena slakolice.

Svaki korov koji je davao i najmanje obećanja kao ljudska hrana bio je temeljito ispitan s ciljem da se pomogne prehrani osiromašenih ljudi. Ruralna Amerika danas je donekle upoznata sa žutim štavljem, jednim od najpoznatijih jela od zelenja na Jugu. Mnoge južnjačke domaćice reći će vam da nijedno lisnato povrće ne može nadmašiti štavelj po bogatstvu. I u pravu su. Žuti štavelj nalazi se pri vrhu svih vrsta zelenja po prehrambenoj vrijednosti. Svaki bi vrt trebao imati gredicu ovoga štavlja, osobito jer, kad se jednom udomaći na dovoljno vlažnom mjestu, ne zahtijeva nikakvu brigu. Tijekom proljeća i ranog ljeta nekoliko četvornih metara ovih korova dat će obilje prave, zbijene hrane.

Postoje dokazi da se „korovi“ polako vraćaju u prehranu civiliziranog čovjeka. Za mnogo informacija o korovima kao ljudskoj hrani dugujemo veliku zahvalnost nekim europskim i američkim biolozima i kemičarima. Danas postoji nekoliko izvrsnih publikacija koje obrađuju korove kao hranu i donose najnovija otkrića u velikim pojedinostima. Skeptici bi dobro učinili kada bi nabavili jednu od tih knjiga i potom krenuli u sakupljanje korova. Jamčim im ugodna iznenađenja. Vjerojatno najbolja sveobuhvatna knjiga o toj temi je Edible Wild Plants of Eastern North America koju su napisali Fernald i Kinsey (Idlewild Press).

11. Korovi i divlje životinje

Neznanje o vrijednosti divljih životinja na farmi nije ništa manje neoprostivo nego naša raširena praznovjerja o korovima. Čak se i ptice pjevice mnogima zamjeraju, premda su ptice među našim najboljim prijateljima. Da nije korisnih ptica, kukci bi nas ljude ubrzo potpuno potjerali s lica Zemlje, unatoč našim prskalicama i ostalim sredstvima za uništavanje kukaca. Onda su tu i neotrovne zmije. Dječji strah koji se neprestano iskazuje prema ovim bezopasnim stvorenjima teško je shvatiti. Jedna crnokrpica, bičarka ili zmija gutač uhvatit će više miševa i štakora nego šesnaest mačaka. Čak će i mala kućna zmija otjerati golemu zvečarku ili bakaricu — i još će pri tome uživati. Gledao sam ih. Otrovnice su kukavice i obično osjećaju čudan strah od svojih neotrovnih rođaka. Sve dok je oko kuće ili dvorišta nekoliko neotrovnih zmija, zvečarke će se rijetko zadržavati.

Čak se i tvorovi općenito smatraju smrdljivim neprijateljima pristojnog svijeta. A potrebno je više razumijevanja. Jeste li ikada gledali tvora kako kopa za kukcima u pašnjaku, livadi ili voćnjaku? Broj ličinaka i odraslih kukaca koje tvorovi unište svake godine ogroman je. U voćnjaku su tvorovi osobito vrijedni jer se ličinke mnogih štetnih kukaca obično nalaze oko podnožja voćaka. Ako ih se previše ne uznemirava, tvorovi će stalno dolaziti u voćnjake i tako činiti mnogo dobra kopajući i uništavajući te štetnike.

A nema idealnijeg utočišta za sve takve divlje prijatelje od bogatih zakutaka s jednogodišnjim korovima koji rastu na zaštićenim mjestima, ne predaleko od kuće ili dvorišta. Kao što sam otkrio u onom zakutku korova iz svog djetinjstva, naši prijateljski „varmiti“ (mala divlja stvorenja) najradije biraju krpe korova za zaklon, osobito tijekom ljeta i jeseni.

Postoji stara priča o škrtom farmeru koji je imao velika prostranstva voćnjaka i vrtova — jedine voćnjake i povrtnjake kilometrima unaokolo. Bilo je prirodno da ptice svakog proljeća nagrnu u te voćnjake — vrijedne ptice i voćnjaci stvoreni su jedno za drugo. Isprva je škrtac samo mrmljao dok su ptice obavljale svoj posao gradnje gnijezda. No kako je stario, njegovo mrmljanje postajalo je sve prijeteće. Nije volio bučno čavrljanje ptica. Ipak, dokle god ptice nisu dirale njegovo voće, trpio ih je — a ptice nisu bile posebno problematične u jabukama i kruškama.

Kako bi povećao prihode, škrtac je zasadio višnjik. Trešnje su napokon počele rađati. Farmer je mnogo očekivao od zarade od trešanja. Svakodnevno je posjećivao svoj višnjik. Drveće je procvjetalo, postavilo mlade plodove — i lijepe trešnje počele su dozrijevati.

Tada je škrtac doživio svoj strašan šok. Jednog je jutra izašao i vidio da ptice kljuju njegove trešnje. Pojeli su samo nekoliko, ali škrtac je podivljao. Zakleo se na licu mjesta da će otjerati svaku pticu iz svog voćnjaka. Uništit će svako gnijezdo i razbiti svako jaje.

I tako je učinio. Njegovim radnicima trebalo je nekoliko dana da unište sva gnijezda jer ih je bilo mnogo. Zatim je škrtac zaposlio jednog čovjeka da tjednima tjera ptice i sprečava ih da grade nova gnijezda. Konačno su ptice odustale; otišle su tražiti novo mjesto za gniježđenje.

Tada se nad voćnjacima i vrtom spustila tjeskobna tišina. Škrtac se naslađivao svojom pobjedom – i dodatnim dolarima koje je dobio time što je otjerao ptice. Naslađivao se i tom jezivom tišinom. Sviđala mu se ta nepomičnost. Naslađivao se sve dok…

Dok jednog dana nije bio trgnut novim i drukčijim zvukovima koji su dolazili iz njegovih voćnjaka i vrtova; bili su to mučni, odvratni zvukovi – zvukovi koji su trajali sve kroz tamu noći. Sada je čuo zvukove kukaca koji glođu! Strugajuće, pucketajuće zvukove koje su stvarale čeljusti kukaca! Kukci su ogolili škrtčev vrt i voćnjake; zatim su se okrenuli i na samog škrtca. Crvi su ga glodali; kukci su ga napadali i žvakali. Doveli su ga do ludila. Škrtac je izjurio van vrišteći.

Ima puno odraslih kojima je ova lekcija potrebna. Pogotovo onih koji uništavaju ili dopuštaju uništavanje vrijednih ptica i njihovih gnijezda, koji ubiju svaku bezopasnu zmiju koju vide samo zato što se migolji; ili onih koji misle da je sve dobro što tvorovi čine to što prave smrad. Da, i onih koji inzistiraju na uništavanju svih korova samo zato što – ne razumiju i ne cijene vrijednost korova.

Jednom se u naše susjedstvo u Kansasu doselio jedan vrlo vrijedan čovjek. Taj je čovjek kupio nekakav zapušteni posjed pa ga zatim počeo popravljati ne samo poljoprivredno, nego i pretvarajući ga u utočište za divlje životinje. I kakva je to bila suprotnost ujaku Lesu Masonu, kako smo ga zvali, u odnosu na onog škrtog farmera! Ujak Les bio je dobar prema svima i svemu. Trudio se pokazati nam da divlje životinje uistinu cijene ljudsko prijateljstvo. Često nam je govorio da divlje životinje uvijek uzvraćaju ljudsko prijateljstvo tako što im pomažu na svakom koraku.

Pa, ujak Les poznavao je cijelu brigadu žaba kao pojedince i svaku je zvao njezinim imenom. Sjećam se jedne veselo izgledajuće žabe koju je ujak Les zvao Charley. Bio sam siguran da je Charley uvijek brže treptao kad bi čuo svoje ime. Ujak Les je govorio da je puno bolje imati društvo žaba koje hvataju muhe nego se mučiti s ljepljivim lovcima na muhe.

Ujak Lesova jata ptica nijedan dječak nije mogao zaboraviti. Ujak Les je uistinu poznavao svoje ptice i njihovu vrijednost kao lovaca na kukce u svojim voćnjacima i poljima. Ali najviše su nas zanimale one domaće, životne stvari koje je znao učiniti zanimljivima dok je pričao: osobitosti ptica – ili žaba ili bezopasnih zmija ili tvorova – dok su se bavili svojim svakodnevnim poslovima.

Čini se kao da je bilo jučer kada sam koračao uz stranu ujaka Lesa Masona, slušajući širom otvorenih ušiju i ustiju dok nam je pokazivao grmlja i zakorovljene dijelove gdje su živjele njegove sretne ptice; njegove ptice, koje je smatrao jednako nužnima za svoje vrlo uspješno gospodarstvo kao i svoje debelo vučno grlo, poljoprivredne alate i psa Rovera. Kasnije sam se pitao zašto mi tada nije sjela ujaka Lesova ljubav prema korovu. Mora da sam uvijek bio previše zaokupljen samim nestašlucima ptica. Korov je bio običan, a ptice ujaka Lesa nisu bile.

Još uvijek mogu čuti ujaka Lesa kako govori o korovu, dok mu ptice lepršaju i cvrkuću u pozadini. „Lovite ribu gdje god želite duž mog potoka, dečki, osim na zavojima gdje je korov gust“, govorio bi nam. „Ne idite u te zakorovljene dijelove po skakavce – te žuto-noge su za moje ptice. Njima trebaju uz kukce i crve koje beru u mom voćnjaku i vrtu.“

Prilično velik potok prelazio je dijagonalno preko imanja ujaka Lesa i zavoja je bilo mnogo. U svim tim zavojima bili su drač i korov koji su ljeti vrvjeli bučnim pticama. Ako je ujak Les ikad sadio korov, ja to nisam znao; ali znam da je svoje zakorovljene dijelove čuvao jednako brižno kao i svoje male parcele žitarica posađene posebno za ptice.

Ujak Les Mason primjer je vrijednosti često zanemarene strane većine teorija o očuvanju divljih životinja: ljubavi i razumijevanja za sva divlja bića. I škrtac-farmer pokazuje tu vrijednost, ali u suprotnosti.

Podrazumijeva se da moraju postojati znanstveno planiranje i dobro usmjeren postupak, inače postignuća mogu rezultirati jedva nečim više od sentimentalne histerije koju malo površnog znanja o Prirodi zna izazvati kod mnogih ljudi. Ljudi se oduševljavaju uzvišenom ljepotom crvenih pupova (redbuds), na primjer, pa onda sakate grmove dok skupljaju cvjetove. Takvi ljudi nemaju ni najmanje razumijevanje za Prirodu. Ali stroga znanost, bez mjere osjećaja – istinskog osjećaja za Prirodu – zamahne klatno predaleko u suprotnom smjeru. Takvi prirodoslovci poznaju žabe znanstveno; nikad ne vide vesele Charleye. Posjeduju slovo Prirode, ali premalo njezine duše. Onaj tko misli da mora ubiti pticu kako bi je temeljito proučio, nije prirodoslovac. On je anatom koji bi trebao raditi u muzeju.

S obzirom na trenutačan interes za očuvanje divljine, trebaju nam praktični biolozi u našim školama koji mogu tumačiti biologiju polja, potoka i šuma – koji znaju čitati knjige Prirode. Trebaju nam i udžbenici ili priručnici koji pričaju cijelu priču o navikama i staništima divljih životinja. Premda nisam proučio sve knjige napisane o očuvanju divljih životinja, još nisam naišao ni na knjigu ni na bilten ni na brošuru koja daje korovu mjesto koje zaslužuje kao hranilištu i zaklonu divljih životinja. Kunići ili prepelice ili druge mnoge vrste ptica – korovita džungla idealno je skrovište za njih. Pruža im zaštitu i hranu, a zimi i toplinu. Od zaklona koji se uobičajeno nalaze na bilo kojoj farmi gdje ima šume i žbunastih jaruga, grmlje i vinova zapletene grupe su na prvom mjestu, a gusta korovska raslinja na drugom. Trava stvara dobar zaklon, ali više divljih stvorenja radije bira zakorovljene zakutke ili korovom obrasla polja nego otvorenu preriju, koliko god trava bila gusta.

Dvije sam sezone držao pod nadzorom jato prepelica koje je godinama imalo svoj dom blizu štalskog dvorišta. Te prepelice rijetko su uznemiravane i imaju lak pristup području guste trave, polju zobi ili pšenice, dijelu prilično guste šume i dijelu bujnog jednogodišnjeg ambrozija-korova. Čini se da prepelice znaju da su jednako sigurne na svakom od tih mjesta, ali tijekom mnogih mjeseci dok sam promatrao ovo jato, rijetko sam ptice istjerao iz trave. U najtoplijem dijelu dana u lipnju, srpnju i kolovozu, ptice obično provode nekoliko sati u šumovitim grmljima. Također dio dana provode hraneći se u poljima žitarica nakon što je žito počelo sazrijevati, ali više od pola vremena provode u zakorovljenom području ambrozije. I to onda kada na korovu nema zrelih sjemenki. Ovakvo ponašanje prepelica pripisujem nečemu višem od puke sklonosti hranjenju na ambroziji.

Prepelice vole zaklon ambrozije zbog neke koristi koju dobivaju iz tla gdje ambrozija raste. Ambrozija doista oživljava tlo. Tlo na kojem raste gusta prerijska trava također je bogatije od onoga koje se nalazi u većini obrađenih polja, ali u busenu nije tako lako pticama približiti se samoj zemlji.

Što nas dovodi do jednog od najtragičnijih uzroka smanjenja divljih životinja u mnogim dijelovima naše zemlje: sterilnosti tla. Vrtna žaba, nekoć tako poznata oko gotovo svakog kućnog praga, u kuhinjskom vrtu ili u mljekari pokraj hladnog izvora, danas je rijetka. Ne tako davno posjetio sam dom iz ranog djetinjstva u Kansasu. Najprije sam otišao do sada napuštene kućice; one male kuće koja mi je nekad bila dom. Sjećao sam se žaba koje su živjele u našem hladnom podrumu ili blizu našeg prekrasnog bunara s hrastovom kanticom. Tražio sam ih, ali nijednu nisam našao.

Zatim sam otišao posjetiti prijatelja iz tih davnih godina, prijatelja kojega nisam vidio još od vremena svoje rane mladosti; onih godina kada smo obojica kosili korov za Sola Bensona i druge. I spomenuo sam mu da nisam našao nijednu žabu na mjestima gdje su nekoć bile tako brojne.

Sjetna je sjena prešla prijateljevim licem. „Žabe! Sjećam se kako su gusto bile razasute kad smo bili klinci. Lovi-muhe, tako smo ih zvali! Ne pamtim da sam vidio gotovo ikakve žabe već trideset godina ili više –“

Svakodnevni život skromne žabe povezan je s plodnošću tla. Žaba ovisi o plodnom tlu više nego mnoge druge divlje životinje poznate nam: kunići, goferi, tvorovi i zmije. Žabe nemaju mnogo neprijatelja među drugim divljim životinjama. Čak ni zmije ne mare mnogo za žabe. Ali žabe ubrzo nestaju s tla koje je siromašno organskim tvarima, iako insekata kojima se hrane može biti obilno. Kišne gliste i žabe – njihov izostanak znači slabo ili iscrpljeno tlo.

Diljem Sjedinjenih Država neke su vrste ptica postale rijetke iz istog razloga: naša erodirana ili iscrpljena tla ne pružaju pticama hranjive namirnice koje su mnogima od njih ključne. Na erodiranim zemljištima čak ni korovi ne proizvode visokokvalitetno sjeme za ptice koje se hrane sjemenkama. Doduše, mnogi drugi čimbenici sudjeluju u odgovornosti za smanjenje vrijednih ptica, no žitarice slabe kvalitete i uporno uništavanje korova odnijeli su, izravno ili neizravno, mnogo veći danak nego što se to obično priznaje.

Kad god posjetim zakutak s korovom, što mi je jedan od glavnih vanjskih hobija, neizbježno ga uspoređujem s onim jednim posebnim zakutkom iz mladih dana. Taj je zakutak predstavljao vrhunac divljine. Ljeti ili zimi, zakutak je bio čista aktivnost. U njemu su mnoge divlje životinje nalazile hranu – bilo kukce, bilo sjeme – i zaštitu i toplinu, dajući mu prednost pred okolnim bogatim poljima i livadama i šumom u kojoj je hrane bilo u izobilju.

Takvi koroviti zakuci sada se rijetko nalaze. Ondje gdje postoji stalna erozija, voda često prodire kroz zakutke i remeti učinak korova na omekšavanje tla. Ili se u zakutke ispire loše tlo, ili se mrtvi biljni ostaci odnose. Korovi se možda nekako probijaju i razviju pristojan rast, ali najčešće nisu u stanju izgraditi bogatu, rahlu zemlju.

Gusta grmlja pružaju nešto bolji zaklon nego korovi, budući da su ta grmlja trajnija i neprijatelji ne mogu tako lako prodrijeti u njih. Mudar će farmer, umjesto da uništava svoja grmlja, poticati njihovo širenje na svim mjestima gdje se zemlja može poštedjeti. I ne bi sva grmlja trebala biti smještena u pašnjacima. Najbolja grmlja za divlje životinje ona su potpuno izdvojena od svih poljoprivrednih aktivnosti, smještena tako da domaće životinje ne mogu pasti u njima ili blizu njih. Trajni koroviti zakuci trebali bi biti ostavljeni kao neuznemiravane džungle.

Idealno okruženje za mnoge vrste divljih životinja jest gusto, dobro zaštićeno grmlje koje stoji blizu malog polja prepuštenog korovu. Znam za gotovo neprobojno šljivovo grmlje koje se nalazi blizu takvog zakorovljenog polja. Korovi na tom malom polju postali su trajna pojava tek nekoliko godina, ali čak i kada je to polje bilo obrađivano, kasnog ljeta, nakon što su usjevi okopani i ostavljeni da dozriju, u njemu je obično bilo dobrog rasta korova. Ovaj šljivik i polje dugo su bili omiljeno mjesto za ptice selice. Mnoge su vrste dugi niz godina tu provodile dio godine – neke tek nekoliko dana, dok su druge dolazile sa sjevera da bi tu ostale preko zime.

No posljednjih godina broj ptica u tom grmlju smanjio se na tek djelić nekadašnjeg. Prilično sam siguran da ptice nisu promijenile svoju putanju. Ptičji se svijet izgubio u izravnom omjeru s osiromašenjem poljoprivrednog zemljišta.

Nedavno sam iz skrovitog mjesta promatrao aktivnosti u i oko tog grmlja. Vidio sam neke ptice selice blizu kuće, što me odmah podsjetilo na to grmlje. U njemu sam našao nekoliko selica, uz dvije ili tri vrste malih ptica koje to grmlje smatraju svojim trajnim domom. Ali ptica selica bilo je malo. U jednom satu vidio sam samo dvije vrste i mogao sam sve njih izbrojati na prste obje ruke i još bi mi ostao jedan ili dva prsta. Odlučio sam otići u zakorovljeno polje, nadajući se da ću tako povećati svoj popis posjetitelja. No u tom istom trenutku ugledao sam nešto što me natjeralo da promijenim odluku: divlju kućnu mačku. Mačka se prikradala prema grmlju, naravno, u lovu na ptice.

Pritajena je zvijer ubrzo nestala u grmlju. Odmah su ptice izletjele van. Potrčao sam prema grmlju i otjerao mačku, nakon čega sam izrekao nekoliko neuglednih primjedbi o ljudima koji odbacuju svoje mačke da se same snalaze. Ne može se kriviti izgladnjele mačke. Ali zašto ljudi jednostavno ne okončaju njihovu patnju i tako spase vrlo velik broj vrijednih ptica?

Mačke su možda dvojbeni kućni ljubimci; one ne pomažu u proizvodnji i čuvanju hrane — osim što povremeno ulove kakvog zaslužnog miša. Ptice to čine. Jednog proljeća vodio sam bilješke o paru prijateljskih troprstih wrenova (troprstih ševica) koji su napravili svoje gnijezdo u staroj kanti blizu moje garaže, koja je stajala uz ogradu vrta. Četiri sata bez prekida pratio sam broj crva koje su ptice donosile iz vrta svojoj petorki mladih: svakih četrdeset pet sekundi jedna se od ptica vraćala iz vrta s crvom! Znam, jer sam ih pažljivo mjerio svojim satom. Bio sam iscrpljen kad sam napokon odustao. I to nije bilo sve: ti su vjerni mali radnici bili na poslu još od svitanja. Ne sumnjam da su nastavili svoj rad sve do mraka. Gdje su ti sićušni ptići stavljali sve te crve, i dalje mi je misterij. Ali sasvim sam siguran da su ta dva wrena bila uglavnom zaslužna za odličan kupus u našem vrtu tog ljeta.

Iako wrenovi općenito ne dolaze u korovite zakutke, mnoge druge vrijedne ptice dolaze: zbog sjemena ili kukaca — ili samo zbog zaklona kada nisu zauzete drugdje. Ako su dva wrena u nekoliko sati mogla napraviti toliko vrijednog posla, zamisli koliko dobra sve ptice zajedno moraju činiti. A tome treba dodati i radost koju nam donose svojim prijateljstvom i pjesmom.

Rad 4-H klubova, koji se bavi očuvanjem divljih životinja, veličanstven je pokret i trebao bi dobiti srdačnu potporu svih. Međutim, postoji opasnost da taj rad postane previše mekaniziran. Dječake i djevojčice treba učiti u školi i na klupskim sastancima da je prvi korak u učenju kako očuvati divljinu – naučiti voljeti boravak na otvorenom – i razumjeti otvoreni prostor. Treba ih učiti kako proučavati divlja stvorenja na poljima i u šumama – i u korovitim dijelovima. Na taj način mogu najbolje naučiti odnos koji postoji između ptica, na primjer, i čovjekove dobrobiti. Na taj način moguće je djeci realnije predstaviti čimbenik osjećaja, jer promatranje divljine u djelovanju na terenu poučit će više nego čitave knjižnice knjiga.

Kako mladi prirodoslovac sustavno proučava svoje divlje prijatelje – a na njih treba gledati kao na prijatelje premda oni pobjegnu kad im se približi – često će otkriti da njegov put vodi ravno prema zakorovljenom dijelu. I možda će se pomalo iznenaditi otkrićem da tako mnogi stanovnici velikog otvorenog prostora ovise o korovu za hranu i zaklon. Od tada će, kao pravi prirodoslovac, zakutke s korovom vidjeti u novom svjetlu. Koroviti zakuci, sa svojim sjemenkama za njegove vrijedne ptičje prijatelje; koroviti zakuci kao zaklon za druga divlja stvorenja – svi oni pripadaju zajedno. I svi su pouzdani čovjekovi prijatelji.

(nastavak slijedi)