Sjemenje s pričom 1. dio

Kad u sandučić za poštu stigne kuverta sa sjemenjem zaboravlja se trenutačno na sve brige i probleme. 

Faze od sjemenja do sadnice su protkane mnogim lijepim i uzbudljivim aktivnostima kojih ste se lišili ako put do ploda počinjete kupljenom sadnicom. Pretraživanje raznih stranica s prodajom sjemenja, lutanje internetskim bespućima u kasne noćne sate, sve je to po malo nalik na potragu za blagom. 

Ljudi koji vole putovanja žele obići što više svjetskih destinacija, doživjeti uživo daleke krajeve, upoznati razne kulture... a mi, zaljubljenici u vrt i biljke, kad nam u ruke dođe neko sjeme iz dalekih krajeva, osjećamo jednaku radost kao i pasionirani putnik kada prvi put stane pred piramide Maja. 

Često me dirne priča koja je povezana s nekim sjemenjem i poželim ga posijati u svom vrtu. Sreća se pobrinula da mi se to i ove sezone ostvarilo, a evo i nekih od njih: 

Ovaj mali crni grah na mom dlanu je "Cherokee Trail of Tears" stara, nasljedna sorta visokog graha koja nosi snažnu povijesnu priču. Grah su Cherokee Indijanci nosili sa sobom u vrijeme  prisilnog preseljenja iz svoje domovine na jugoistoku SAD-a u Oklahomu, 1830-ih.  

Tijekom tog dugog zimskog pješačenja 6000 ljudi umrlo je od gladi, bolesti i iscrpljenosti, pa je put dobio tako tužno ime - Trail of Tears (Put suza). Unatoč tome, sjeme su uspjeli sačuvati i ponovno posaditi. To je grah boje žalosti, ali vrlo rodan i otporan. 

Narod Cherokee je 2006. g. osnovao vlastitu banku sjemena kako bi osigurao da se sjeme poput graha Trail of Tears zauvijek sačuva za njihove buduće generacije. U njihovoj banci se nalaze još i 24 razne sorte usjeva, koje su velikodušno podijelili sa ostatkom svijeta.   

Grah "Cherokee Trail of Tears" i danas tradicionalno koriste kao suhi grah u juhama, varivima, jelima s kukuruzom i tikvama, a može se jesti i kao mahuna ili mladi grah.

slika s interneta🠉

Gustavova salata (slika iznad) započinje svoju priču u vrtu jednog čovjeka na južnim nizozemskim otocima. Gustav je desetljećima uzgajao svoju omiljenu putericu, tada poznatu pod lokalnim nazivom Tatina salata.  Brižno je čuvao sjeme i svake godine birao najljepše glavice za novu sjetvu. Tako je nastala sorta koju su u selu jednostavno zvali „Gustavova“.

U mnogim sjemenarskim katalozima spominje se i slika koja se ponavlja: Gustav je na biciklu vozio košaru punu svježe salate i prodavao mještanima. Salata je bila na glasu po kvaliteti.

Tek nakon njegove smrti sorta je stigla do sjemenara i ušla u kataloge. Zahvaljujući njegovoj dugogodišnjoj brizi da unaprijedi i sačuva tu kvalitetnu sortu, Gustavova salata i danas raste u vrtovima širom svijeta – kao nježna, svijetlozelena puterica, sočnih, mesnatih listova. Najbolje sorte često dolaze iz malih, amaterskih vrtova, a ovo je dobar primjer kako predanost jednog čovjeka može ostaviti trag koji traje desetljećima. Sjeme sam nabavila prošle godine i razdijelila male količine na par strana. Nisam ju stigla posijati, pa mi ostaje da se ove sezone uvjerim u njenu kvalitetu.

 

"Jacobs cattle gasless" (slika iznad)

Ovaj grah  potječe iz sjeveroistočnih Sjedinjenih Država, gdje je bio tradicionalna sorta farmera još u 19. stoljeću. Ime dolazi od biblijske priče u  Knjizi Postanka koja opisuje kako se Jakov uspio osloboditi dugogodišnjeg služenja ujaku  Labanu i čudom dobiti od njega mnoštvo pjegave i šarene stoke. Kad pogledate šare na tom grahu, jasno vam je da je zaslužio to ime. 

Kasnija selekcija dobila je dodatak "gasless" jer se smatralo da je lakše probavljiv i stvara manje plinova. Bio je jedan od glavnih sastojaka poznatog jela „Boston baked beans“ i zimskih variva u Novoj Engleskoj. Grah je izdržljiv, lijepo se suši i može se čuvati godinama, zato je bio važan za seoska domaćinstva. Vrtlari ga vole zbog dekorativnih, pjegavih zrnja, odličnog okusa i kremaste teksture. Dobar je za sušenje i zimnicu. To je stara sorta koja se lako čuva vlastitim sjemenom.

 

Latvijski božićni grašak (slika iznad)

Stara sorta graška iz Latvije koja je stoljećima dio tradicionalnog božićnog jela. Kuha se s lukom i slaninom, a vjeruje se da svaki pojedeni grašak donosi sreću u novoj godini. Svako pojedeno zrno predstavlja jednu suzu manje u sljedećoj godini. 

To je izdržljiva, hladno-otporna sorta koja dobro uspijeva u sjevernijim klimama i skromnijim tlima. Okus mu je blag i orašast, a nakon kuhanja ostaje čvrst.

slika s interneta🠉

Jednostavan recept za ovo jelo glasi ovako: 

Sastojci

• 500 g sivog graška

• 200 g sušene slanine

• 1 veliki luk

• sol

Priprema

Namoči grašak, zatim ga kuhaj dok ne omekša. Ocijedi ga i posoli. Nareži slaninu na male kockice, a luk sitno nasjeckaj. Prži slaninu dok ne pusti masnoću, zatim dodaj luk i prži dok ne postane zlatne boje. Na kraju prelij grašak prženom slaninom i lukom i sve dobro promiješaj.

 Za sada toliko, a nastavak slijedi u nekim od idućih brojeva Nadinog kutka. 😊