Vrtlari nisu baš poznati po tome da uživaju u kućanskim poslovima. Barem ja ne poznajem takve. I sama spadam u one kojima pegla, krpa i metle nisu na popisu omiljenih predmeta.
Nije problem u tome što ne želim da mi je kuća čista i uredna, nego mi se uvijek čini da postoji nešto važnije. Dok perem pod, mogla bih još nešto posijati. Dok slažem rublje, mogla bih privezati rajčice. Dok perem prozore, možda je baš sada pravi trenutak za branje graha. A ako već imam par slobodnih sati, nekako mi je uvijek draže provesti ih među biljkama nego s krpom u ruci.
Imam na stotine fotografija slikanih dok brinem o vrtu i biljkama, ali ni jednu dok radim kućanske poslove. To dovoljno govori u prilog tome da je vrt moje omiljeno mjesto.
(Sve fotografije su iz moje arhive)
Vrt ima jednu nezgodnu osobinu – nikada zapravo nije gotov. Uvijek nešto raste, cvate, sazrijeva, treba zaliti, povezati, ubrati ili jednostavno pogledati. I zato mi kućanski poslovi ponekad izgledaju kao posao koji mi netko namjerno podvaljuje upravo onda kada je u vrtu najzanimljivije.Možda zato posebno dobro razumijem onu vrlo jednostavnu želju: kada bi se barem neke stvari mogle napraviti same.
Mnogi vrtlari pokušavaju osmisliti sustave u kojima se dio posla obavlja gotovo sam od sebe. Malč čuva vlagu i smanjuje količinu zalijevanja, mudro birane vrste biljaka pokrivaju tlo i smanjuju rast divljih biljaka, sjeme mnogih kultura se samozasijava i čeka svoju sezonu, kompost nastaje dok mi radimo nešto drugo. Zar nije lijepo da ne moramo baš svaki posao napraviti vlastitim rukama?
I upravo me je to podsjetilo na jednu Amerikanku o kojoj sam svojevremeno čitala na nekom internetskom portalu, a pošto je još uvijek vrijeme za ljetnu razbibrigu, ispričati ću vam tu zanimljivu, a nadam se i poučnu priču.
Dakle, ta žena je odlučila napraviti
