Za onu „pravu” ljutiku ili šalotku, danas se najčešće prihvaća naziv:
Allium cepa L. Aggregatum Group
Stariji naziv koji se još često susreće jest:
Allium ascalonicum L.
odnosno Allium cepa var. ascalonicum.
Prema današnjoj klasifikaciji ljutika iz te skupine ne smatra se zasebnom vrstom, nego pripada vrsti Allium cepa.
Zato, ako negdje piše Allium ascalonicum, nije riječ o potpuno drugoj biljci, nego o starijem botaničkom nazivu za ljutiku.
Porijeklo ljutike
Ljutika nema jednostavno određeno mjesto podrijetla jer je riječ o vrlo staroj kultiviranoj biljci.
Njezina je povijest povezana s običnim lukom (Allium cepa), koji se povezuje sa središnjom i jugozapadnom Azijom, odnosno područjima današnjeg Irana, Afganistana i okolnih krajeva.
Smatra se da je ljutika nastala odabirom oblika običnog luka koji su imali sposobnost stvaranja više lukovica iz jedne posađene lukovice.
Najstariji pouzdani europski zapisi o ljutici potječu iz srednjeg vijeka, a posebno se povezuje s Francuskom.
Naziv „shallot” često se povezuje s drevnim gradom Aškelonom, ali nije dokazano da je upravo ondje ljutika nastala.
Po čemu se ljutika razlikuje od običnog luka?
Najvažnija je njezina sposobnost da iz jedne posađene lukovice stvori više novih lukovica.
Kod običnog luka najčešće vrijedi:
1 posađena lukovica → 1 glavna lukovica
Kod ljutike:
1 posađena lukovica → skupina više novih lukovica
Upravo je zbog toga skupina dobila naziv Aggregatum Group.
Tijekom vegetacije jedna posađena lukovica počinje se dijeliti i oko nje nastaje više novih lukovica koje zajedno čine busen.
Lukovice su uglavnom manje od glavica običnog luka i mogu biti različitih oblika i boja: žućkaste, bakrene, smećkaste, crvenkaste, ljubičaste ili sivkaste, ovisno o sorti.
Kako se ljutika razmnožava?
Vegetativno razmnožavanje
To je tradicionalni i najčešći način.
Posadi se jedna zdrava lukovica, ona tijekom vegetacije formira više novih lukovica, a dio najboljih lukovica može se ponovno sačuvati za sadnju sljedeće godine.
To je vrlo praktično jer se na taj način mogu desetljećima održavati određene lokalne sorte i tipovi ljutike.
Ako svake godine za sadnju odabireš najbolje, zdrave i dobro razvijene lukovice, postupno održavaš upravo one osobine koje želiš.
Razmnožavanje sjemenom
Ljutika se može razmnožavati i sjemenom, ali tradicionalne sorte koje stvaraju više lukovica uglavnom se održavaju vegetativno.
Kod vegetativnog razmnožavanja potomstvo genetski vrlo vjerno zadržava osobine matične biljke.
Kako izgleda biljka?
Ljutika ima uske, zelene, cjevaste ili polucjevaste listove.
Pri dnu biljke razvija se lukovica, odnosno skupina lukovica.
Ako biljka procvate, razvija cvjetnu stapku na čijem se vrhu nalazi karakterističan kuglasti cvat sastavljen od mnogo sitnih cvjetova.
Kao i ostali lukovi, ljutika sadrži sumporne spojeve koji su odgovorni za karakterističan miris i okus.
Uzgoj ljutike
Ljutika je prilično zahvalna povrtna kultura.
Najbolje joj odgovara sunčano mjesto.
Što više izravne sunčeve svjetlosti dobije, to će bolje razvijati lukovice.
Najbolje uspijeva u rahloj zemlji i
plodnom, dobro dreniranom tlu, koje ne zadržava vodu. Teško i stalno mokro tlo može uzrokovati truljenje lukovica.
Kada se sadi?
Ovisi o sorti i klimatskim uvjetima.
Ovisno o sorti i klimatskom području, lukovice se sade u jesen ili proljeće.
U jesen posađena biljka razvija korijen, a u proljeće vrlo rano počinje rasti.
Ovaj način posebno odgovara područjima s blagim zimama.
Može se saditi i vrlo rano u proljeće, čim uvjeti u tlu to dozvoljavaju.
Važno je ne saditi prekasno jer ljutika treba dovoljno vremena za formiranje lukovica.
Kako se sadi?
Lukovica se stavlja u zemlju tako da je vrh okrenut prema gore, a dio iz kojeg izlazi korijen prema dolje.
Ne treba je saditi preduboko.
Razmak od barem 15 cm je važan jer iz jedne posađene lukovice nastaje više novih lukovica. Ako su biljke pregusto posađene, lukovice mogu ostati sitnije.
Zalijevanje
U početku i tijekom aktivnog rasta treba imati dovoljno vlage.
Međutim, kako se približava sazrijevanju, zalijevanje treba postupno smanjivati.
Kada listovi počnu žutjeti i polijegati, biljka ulazi u završnu fazu sazrijevanja i tada joj višak vode više šteti nego koristi. Previše vlage pred berbu može povećati opasnost od truljenja i skratiti vrijeme skladištenja.
Prihrana
Ljutika ne voli pretjerivanje s dušikom.
Previše dušika može potaknuti snažan rast lišća na štetu stvaranja i sazrijevanja lukovica.
Bolje je imati dobro pripremljeno tlo i umjerenu prihranu nego biljku stalno prihranjivati.
Kada se bere?
Najbolje je gledati samu biljku, a ne samo datum.
Znakovi zrelosti su: listovi počinju žutjeti, savijaju se i poliježu, lukovice su dobro razvijene, vanjski ovoj lukovice počinje se sušiti.
Tada se ljutika izvadi iz zemlje,
najbolje po suhom vremenu.
Sušenje nakon berbe
Ovo je vrlo važno ako da ljutika dugo traje. Nakon vađenja treba je ostaviti da se dobro osuši na suhom, prozračnom mjestu. Ne treba je odmah zatvoriti u plastične vrećice ili spremnike.
Cilj je da se osuši vanjski ovoj lukovice, vrat lukovice i preostali listovi.
Tek kada je dobro osušena, može se spremiti.
Za skladištenje joj odgovara:
suho, ne prehladno, tamno, i dobro prozračeno mjesto.
Ljutika u kuhinji
Ljutika je vrlo cijenjena zbog nježnije i složenije arome u odnosu na obični luk. Može imati izraženu ljutinu dok je sirova, ali kuhanjem postaje znatno blaža i slađa.
Odlična je za salate, vinaigrette, umake, juhe, pečenje, karameliziranje, pečenje u pećnici, kiseljenje, zimnicu, prženje.
Posebno je dobra kada se polako karamelizira jer dobije vrlo izražen slatkasti okus.
Ljutika i hrvatske tradicijske sorte
U Hrvatskoj naziv ljutika ne mora uvijek označavati istu botaničku biljku.
Istraživanja hrvatskih ljutika pokazala su da postoje različiti tradicionalni tipovi koji pripadaju različitim genetskim skupinama.
To znači da tradicionalna hrvatska ljutika nije nužno identična šalotki koju danas kupujemo kao komercijalno sjeme ili sadni materijal.
To je osobito važno za stare domaće ljutike.
Ako neka obitelj desetljećima čuva svoju ljutiku tako da svake godine ostavlja najbolje lukovice za sadnju, moguće je da ima vrijednu lokalnu genetsku populaciju koja se razlikuje od modernih komercijalnih sorti.
Takvu ljutiku svakako vrijedi čuvati.
Za sadnju sljedeće godine uvijek biram
potpuno zdrave lukovice i one koje su dobro razvijene.
Najbolje je svake godine označiti najbolji dio uroda i upravo njega koristiti kao sadni materijal.
Tako se kroz godine može očuvati vlastiti tip ljutike.
Ako imate domaću ljutiku koja se prenosi iz generacije u generaciju, nemojte ju olako zamijeniti komercijalnom „šalotkom” iz trgovine. Možda upravo ta vaša ljutika predstavlja vrijedan lokalni tradicijski materijal.
I jedan mali trik: ako želite uzgojiti što veći primjerak ljutike, po malo berite i ostavite na kraju samo jednu ili dvije lukovice, pa će se one razviti u solidno velike glavice.
Sve prethodne slike su bile iz mog vrta, s mojim ljutikama, a sada slijede slike s interneta:
Ljutika se kao i svi lukovi uvjetno može smatrati višegodišnjim lukom,
ovisno o načinu uzgoja.
O drugim vrstama višegodišnjih lukova sam pisala na ovom linku:
Nema komentara:
Objavi komentar
HVALA ŠTO ĆETE OSTAVITI KOMENTAR