Nadin kutak 75

na kraju ovog teksta imate link na sljedeću, vrtlarsku temu 😉

    Rudi i njegova seka Curica proviruju kroz vrata na terasi, u nadi da ću ih počastiti nekim slasnim zalogajem. Rudi je već navikao na moje gostoprimstvo, pa je kao i svaki dobar stariji brat, doveo seku da se i ona malo okoristi situacijom. Seka je u početku bila jako plaha i nepovjerljiva (slika prikazuje njen prvi dolazak) ali znate kako to već ide, drugi dan smo već bile velike prijateljice. 

    Rudi i Curica su bile susjedove mačke, ali Rudi se nekako više volio zadržavati kod mene nego kod svoje kuće. "Pričao" mi je kako ga kod kuće ne vole, što mu ja baš i nisam povjerovala, ali meni ionako nije bitan razlog zašto mi neka mačka želi biti prijatelj, jer mačja prijateljstva nikada ne odbijam i smatram ih privilegijom. 

 

    Kad se neka nepoznata mačka pojavi dok radim na vrtu, puštam sav posao i ne odustajem dok ju ne nagovorim da mi povjeruje i priđe, često je potrebno puno strpljenja, ali gotovo uvijek situacija završi kao na slici iznad. Užitak je obostran.

 

    No vratimo se Rudiju. On me često posjećivao na vrtu jer je to bio i njegov teren gdje je lovio hranu. Čekao bi satima da krenemo zajedno kući, kad bi Duda već odustala, on je još uvijek strpljivo čekao i premještao se s jedne hrpe sijena na drugu.

    U jako hladnim noćima, Rudi bi često prespavao kod mene u boravku, a Curica je dolazila samo danju i nije se puno zadržavala, samo toliko da dobije veliku porciju hrane i maženja. 

 

    Da romantika bude potpuna, sve je to začuđujuće dobro tolerirala moja Duda, udomljena kujica koja je naša radost već preko 10 godina. Duda ne podnosi mačke i pravi je školski primjer odnosa pas-mačka. Ali također je i školski primjer odanosti i poslušnosti vlasniku, pa je za samo nekoliko sati naučila da se prema Rudiju i Curici mora ponašati prijateljski. 

    Curica nikad u to baš nije povjerovala i uvijek je ostajala s druge strane vrata, vireći je li Duda u blizini, kao na slici iznad, gdje zbog odbljeska ne uspijeva vidjeti Dudu koja ju pažljivo motri iza stakla.

    Rudi je bio vrlo dobrohotan i naivan mačak, onako - jedna prava dobrica. Uvijek mi je bilo žao vidjeti kako ga brat udari šapom jer mu ide na živce što Rudi stalno puno "priča", ali Rudi mu nikada nije vratio istom mjerom, već bi ga samo u čudu pogledao i odmaknuo se. 

Rudijev brat Tigar (slika gore). 

Veliki lovac i vrlo gord, ali kada nitko ne gleda pretvara se u pravu malu mazu.

       Upravo zbog svog mekog srca, Rudi mi je odmah povjerovao da mu moja Duda ne smije ništa i da se slobodno ugrije u boravku kad mu je hladno.

Svaki njegov ulazak u kuću, ako je Duda bila prisutna je izgledao ovako kao na slici: njuškica na njuškicu u znak pozdrava i dalje je sve proticalo u miru. 

    Ubrzo se Rudi sasvim udomaćio.  Godila mu je toplina boravka. Osjećao se prihvaćeno i sigurno, pa je često dolazio odmoriti svoju mačju dušu slatko snivajući, često i u Dudinoj košari.

    Ubrzo smo shvatili da je Duda bila tolerantna samo kad sam ja u blizini, jer ako bi se njih dvoje zatekli negdje na dvorištu, unatoč tome što bi joj Rudi prilazio s punim povjerenjem, Duda bi ga obavezno s guštom pojurila na prvo drvo. Ljubomora je gadna stvar. Ako mu je tolerirala spavanje u njenoj košari, zar da mu prepusti i dvorište - to bi bilo ipak malo previše za njen pseći ponos.

    Rudi kao Rudi, nije joj to zamjerao i svaki put kad bi svratio, krenuo bi joj dati pusu.

    Zbog Rudijeve upornosti, Duda je naučila biti puno tolerantnija prema drugim mačkama i to je pokazala već sljedeće ljeto kad je išla s nama na more. Pristojnost prema nepoznatim mačkama je bila i ostala na zavidnoj razini. Sve zbog dobrog Rudija.

    Rudiju i Curici sam ja dala imena, mada nisu bili moji, jer prava imena im nisam znala. Dobri Rudi nije dugo poživio, našli smo ga kraj ceste kako beživotno leži, vjerojatno udaren autom, jer je naša cesta  vrlo prometna, prolazi mnogo kamiona, šlepera i autobusa, a automobili vrlo često jure prevelikom brzinom.  Plakala sam za Rudijem, a i sad mi se oči pune suzama dok ovo pišem. Curica je nakon toga navratila još jednom, bio je to baš tužan susret za mene, a nakon toga ju više nisam vidjela.

    Prije Rudija je istu sudbinu doživio moj mačak Maki koji je bio sa mnom od svoje najranije dobi i uz mene promijenio tri adrese, ova treća je bila kobna za njega. I on je nastradao na istoj cesti kao Rudi. 

    Znala sam da je nerazumno imati mačku u takvim okolnostima, pa nakon Makija više nisam udomljavala ni jednu, ali te drage životinje navraćaju same i na taj način mi bar malo zadovolje želju za njihovim društvom. 

    Od Rudija i Curice pa do sad je prošlo punih pet godina. Naišla sam na njihove slike pretražujući slike biljaka u potrazi za temom današnjeg Kutka. Namjeravala sam pisati o biljkama, ali pustila sam Rudiju da vodi glavnu riječ i dočekala kasne noćne sate tipkajući ovu rečenicu. 

    Što je život ako u njemu nemaš bar jednu ovakvu priču? A vjerujem da mnogi od vas imaju i da  dobro znate  kako nam životinje mogu oplemeniti živote i jednako kao i biljke, pomoći nam da budemo bolji. 

    Naša Duda je također jedna od njih. Deset godina dijeli s nama dobro i zlo, vjerna, privržena i odana, sada uz nas proživljava svoju starost, svoju 16-u godinu života. Prije dvije i pol godine joj je ustanovljeno kronično zatajenje bubrega s vrlo lošom prognozom. Iako se ponašala posve vitalno, bila vesela, živahna, trčala kao da nema tolike pseće godine u kostima i sve nas nasmijavala, nalaz bubrega je pokazao da su oni ostarjeli prije nje. Jedan bubreg je bio potpuno van funkcije, a drugi na 15 posto učinkovitosti. Ti dani su nam svima bili jako teški. Ona je prvih tjedan dana dobivala infuziju u venu po nekoliko sati i to je za nju bilo jako stresno. 

 

    Nakon toga bilo je vrijeme da joj infuziju dajem sama, kod kuće, a naravno da se u početku nisam baš nabolje snalazila sa ubadanjem igle. K tome još i davanje raznih tableta (čitaj: prisilno guranje u usta, jer nikakvi drugi načini nisu bili uspješni). Sve sam to obavljala ja. 

    Razumljivo je da je nakon svakodnevne torture koju je dobivala od mene, postala sasvim zbunjena i nije joj bilo jasno zašto ju netko tko ju je do tad volio i čuvao, sad toliko maltretira po cijeli dan. Počela je od mene bježati i tražiti zaštitu kod muža i kćerke. To me je skoro slomilo. 

    Uzela sam ju u naručje, dugo ju grlila i plačući govorila da mi je žao, ne želim joj nauditi, ali želim joj pomoći da ozdravi i da joj bude bolje. Nakon toga se sve promijenilo. Prestala je bježati i sama je dolazila na poziv kada je bilo vrijeme za infuziju. Nisam vjerojatno trebala ništa govoriti, živa smo bića i osjećamo mržnju, ljubav, tugu, radost i bez izgovorenih riječi. 

    Nakon preporuke veterinara i puno mog istraživanja po internetu, pronašla sam način na koji sam joj uspijevala sve do sad bolest držati pod kontrolom.  Uz preporučene suplemente, hranu koju joj pripremam i svakodnevnu infuziju koju joj dajem, Duda je imala kvalitetan i lijep život. Ta dva plitka uboda iglom svaki dan, nisu jako neugodna, a sama infuzija traje oko 15-ak minuta i ona za to vrijeme obično odrijema. Sama dođe na mjesto gdje joj dajem infuziju, i sačeka da završim, bez da ju moram vezati ili ograničavati kretanje. 

 

    No, starost ide svojim tokom, pa se počeo pojavljivati noćni nemir, pojačan uremijskom mučninom koja se javlja također samo noću. Tome se pridružila i upala uha, pojavila se tko zna kako i od kuda, po prvi put od kako je Duda s nama. 

    Zadnjih mjesec dana nas je sve dobrano iscrpilo jer nespavanje noću je postalo sve češće, a traženje kombinacije lijekova ili neke druge alternative zahtijeva puno vremena, promatranja i strpljenja. Dok ovo pišem, Duda je dobro, mada je to sve relativno, ciklusi dobrog i lošeg se znaju izmjenjivati i treba proći neko vrijeme da se uspije shvatiti zakonitost između njih. Nadam se da ćemo uspjeti i da će joj i dalje u očima biti ta ista blaga sjeta kojom nas gleda svih 10 godina. 

    A kada za to dođe vrijeme, dopustiti ćemo joj da ode na bolje mjesto, tamo gdje je i Rudi. On je u mom vrtu imao svoje omiljene hrpice sijena na kojima je bezbrižno spavao. Sigurno ih ima i tamo gdje je otišao i na njima spava. 

Spavaj, Rudi 💖

🐾

Ovaj tekst posvećujem svim našim životinjama, 

bivšim i sadašnjim, divnim bićima koja su ostavila svjetle tragove u našim životima.

🐩  🐇  🐈  🐐  🐕  🐦 🐟 🐎 🐄

Da vas ovaj put ne zakinem za biljne teme, o tome ćemo nastaviti ovdje:

klikni na link: sjetva-rajcica-uz-recikliranje

"Nadin kutak" je sastavni dio besplatnog newslettera 

edukativne platforme Trag Biljke 

koji izlazi svakog ponedjeljka prije podne 

i dolazi na više od 30 tisuća email adresa.

🍓🍒🌼

Za primanje newslettera 

se možete prijaviti putem ovog linka:

PRIJAVA

🍓🍒🌼