Nadin kutak 30: ŠTO BILJKE MOGU I ZNAJU?

    

    1973. godine je objavljena knjiga „Tajni život biljaka“ (The Secret Life of Plants) autora Petera Tompkinsa i Christophera Birda, jedna od najpoznatijih, ali i najkontroverznijih knjiga o biljkama. Došla mi je u ruke prije dvadesetak godina i potakla na drugačije shvaćanje biljnog svijeta.
    Autori navode da biljke osjete emocije, reagiraju na glazbu, komuniciraju međusobno i s ljudima, imaju „svijest“ ili barem neku vrstu suptilne osjetljivosti koja nadilazi mehaničko ponašanje.

    U knjizi se opisuju razni eksperimenti i rezultati, svjedočanstva istraživača, pa čak i mistična iskustva. Jedan od najpoznatijih dijelova knjige opisuje eksperimente Clevea Backstera, koji je povezao biljku s detektorom laži i tvrdio da ona reagira na ljudske misli i emocije.

    Knjiga je u svoje vrijeme izazvala ogroman interes javnosti. Ljudi su se zaljubljivali u ideju da biljke nisu „stvari“ već živa bića s osjećajima. Mnogi su nakon čitanja promijenili svoju interakciju sa biljnim svijetom, počeli puštati klasičnu glazbu u staklenicima i razgovarati sa svojim zelenim prijateljima.

    Mnogi znanstvenici tvrde da knjiga romantizira biljke i pripisuje im osobine koje više govore o ljudskoj želji za povezanošću nego o stvarnosti biljnog svijeta.

    Ipak, knjiga je otvorila vrata novom načinu razmišljanja – onome koji se ne temelji samo na korisnosti biljaka, već i na pokušaju razumijevanja njihove unutarnje logike postojanja.

    Iako je znanstveno problematična, Tajni život biljaka nadahnula je cijeli pokret pažljivijeg, intuitivnijeg odnosa prema prirodi. 

    Danas, sve više znanstvenih istraživanja upućuje upravo na to – da biljke nisu samo pasivni organizmi, nego aktivni sudionici života. One možda nemaju mozak, ali imaju složene mehanizme kojima osjećaju svjetlo, dodir, zvuk, miris i vibracije. Uče iz iskustva, reagiraju na stres, pa čak i prenose informacije potomstvu. Znaju mnogo više nego što smo do sada pretpostavljali.

    Biljke pamte. Čuvaju sjećanja na ono što su doživjele i ta „sjećanja“ utječu na to kako će rasti, cvjetati i reagirati u budućnosti. I to znanje prenose svojim potomcima.

   Biologinja Monica Gagliano istražuje nove načine komuniciranja s biljnim svijetom. Poznata je po svom eksperimentu s Mimosom pudicom, biljkom koja sklapa listove kada ju se dotakne.

    U eksperimentu, Gagliano je puštala biljku da padne s određene visine na mekanu podlogu – bez ikakve opasnosti. U početku je mimosa svaki put sklopila listove, no ubrzo je "shvatila" da joj ništa ne prijeti – i prestala je reagirati.

    Ova sposobnost da prepozna neškodljiv podražaj i promijeni ponašanje znak je učenja putem habituacije – nečega što smo do sada povezivali isključivo sa životinjama. Još zanimljivije, biljka je zapamtila naučeno danima nakon pokusa. To je pamćenje, bez mozga. I to mijenja sve.

    Kroz svoja istraživanja, Gagliano kombinira znanstvene metode s osobnim iskustvima i filozofskim razmatranjima. Opisuje svoja iskustva s biljkama ne samo u laboratoriju, nego i u doticaju s duhovnom tradicijom Južne Amerike, koja biljke gleda kao bića s vlastitim "duhom" i "mudrošću". Tako dolazi do zaključka da biljke, ne samo da reagiraju na okoliš, već to čine na način koji upućuje na inteligenciju.

    

    Ako biljke zaista osjećaju, pamte i komuniciraju, tada naš odnos prema njima mora biti dublji i pažljiviji. Umjesto da vrt doživljavamo kao prostor gdje mi "naređujemo", možemo ga gledati kao suradnju između nas i biljaka koje imaju svoje potrebe, ritmove i možda – svoje mišljenje. Zamislite da se sadnja, zalijevanje i orezivanje ne radi samo rutinski, po pravilima iz priručnika, već uz osjećaj poštovanja prema biljci kao partneru. Biljke od nas očekuju da usporimo, da ih promatramo i slušamo ne samo očima nego i srcem.

    Gagliano ne tvrdi da biljke razmišljaju poput ljudi, već da imaju svoj specifičan način interakcije s okolišem – i da taj način ne treba biti manje vrijedan ako nije sličan našem. Sve ovo nas poziva na razmišljanje. Uči nas da biljke nisu samo ukrasi, hrana ili sirovine, nego živa bića s bogatim unutarnjim svijetom.

    Nove znanstvene spoznaje pokazuju da biljke imaju memoriju – ne samo genetsku, nego i onu stečenu iz okoline. I to može promijeniti način na koji vrtlarimo.

    Biljka pamti stresne uvjete (sušu, napad insekata) i "upozori" svoje potomke prenijevši informaciju putem sjemena. To znači da sjeme koje je dala biljka iz stresnog okruženja u konačnici daje otporniju biljku. Za nas vrtlare, to znači da domaće sjeme – ono što je raslo i borilo se u našim vrtovima – ima neprocjenjivu vrijednost. Nije samo “prilagođeno klimi”, već prenosi iskustvo kroz vrijeme, na nove generacije.

    Biljke također uče putem postupaka tzv. kaljenja, koje mi vrtlari provodimo kao svojevrsno "treniranje" na hladnoću, sušu i slične ekstreme. Dakle, ne treba nam genetski inženjering da bismo "modificirali" biljke prema svojim potrebama. One su živi organizmi koji uče, pa im i pristupimo tako.

    Za ovaj članak sam koristila fotografije svojih biljaka i onih s moje okućnice.

    Na slikama ispod je moja Mimosa pudica, biljka poznatija po imenu Stidljiva mimoza, jer i na najmanji dodir sklapa svoje listiće da bi se obranila od ozljeda.

    Na drugoj slici se može vidjeti kako je zatvorila listove nakon što sam je nježno dotaknula rukom.

    Sljedeća slika  prikazuje istu biljku u sumrak kada se sprema na "spavanje" potpuno sklopivši sve listove. Također se sklapa i kad pada kiša.

Ovakva interakcija sa biljkom rijetko koga ostavlja ravnodušnim.  

    Još jedan znanstvenik koji nam omogućuje novi pogled na biljni svijet je Daniel Chamovitz, izraelski biljni genetičar. Njegova istraživanja pokazuju da biljke znaju u kojem su smjeru okrenute, razlikuju dan i noć, osjećaju dodir, prepoznaju mirise drugih biljaka, pa čak i razlikuju boje svjetlosti.

    Primjerice, biljke iz obitelji grahorica mogu prepoznati jesu li okružene srodnim vrstama ili "nepoznatim" biljkama, i u skladu s tim prilagoditi rast korijena. Biljke koje "osjećaju" da su među svojima postaju velikodušnije, dijele resurse. One koje su okružene "tuđincima" – bore se za preživljavanje.

Pokazalo se da biljke mogu reagirati na:

• Zvuk – Kukuruzne sadnice usmjeravaju rast korijena prema izvoru određenih frekvencija.

• Miris – Neke biljke prepoznaju miris napadnutih susjeda i aktiviraju obrambene kemikalije.

• Stres – Kad biljka prođe kroz sušu ili napad štetnika, može prenijeti "iskustvo" sljedećoj generaciji kroz promjene u ekspresiji gena.

    Ako znamo da biljke mogu učiti, onda možemo i utjecati na njihov razvoj. Baš kao što sportaš trenira tijelo, tako i biljka može biti „istrenirana“ da bude otpornija i stabilnija.

Evo nekoliko primjera: 

• Sadnice koje povremeno izlažemo blagom vjetru razvijaju čvršće stabljike.

• Biljke koje kalimo (postupno izlažemo vanjskim uvjetima) imaju otporniji metabolizam.

• Povremeno lagano zalijevanje ili čak propuštanje jednog ili više zalijevanja potiče razvoj dubljeg korijena, što biljku čini manje ovisnom o zalijevanju.

    Zvuči možda nelogično, ali biljke vole izazove – ako su pažljivo dozirani. U svijetu gdje često pretjerano njegujemo biljke (previše vode, previše gnojiva), upravo mala doza stresa je ono što im daje potrebnu snagu.

Zašto je sve ovo važno za nas vrtlare?

    Jer naš odnos s biljkama može postati dublji i pažljiviji. Kad sadimo, ne sadimo samo korijenje – već i potencijal za učenje. Kada beremo, ne uzimamo samo plod – već i priču o preživljavanju, prilagodbi i otpornosti.

A što kad ih režemo, čupamo i jedemo?

    Nakon svih ovih saznanja, logično je da se zapitamo: ako su biljke osjećajne, ako pamte, reagiraju i komuniciraju – što onda znači naša svakodnevna interakcija s njima? Što znači kad ih režemo, čupamo, presađujemo ili jedemo?

    To su pitanja bez jednostavnih odgovora. Ipak, biljke nisu krhka bića koja se lome na svaki dodir – one su prilagodljive, otporne i stvorene za interakciju s drugim živim bićima. U prirodi je sve povezano ciklusima davanja i primanja: biljka daje plod, umire, ostavlja sjeme, hrani tlo – i tako iznova. Kada jedemo biljke, sudjelujemo u tom ciklusu.

    

    Možemo birati pažljivost umjesto neosjetljivosti, zahvalnost umjesto ravnodušnosti. Možemo naučiti slušati vrt i biljke, učiti kada su spremne za berbu, što im godi, a što ih iscrpljuje. Možemo vrtlariti s osjećajem poštovanja prema biljkama kao živim bićima. Ne moramo prestati jesti salatu – ali možemo se sjetiti da je i ona prošla svoj tihi život prije nego je stigla na naš stol.

    U prirodi, smrt nije tragedija, nego nužan dio života. Koristeći biljke za jelo, sudjelujemo u ciklusu života. 

    Biljke se razmnožavaju, rastu i obnavljaju, često još snažnije nakon rezidbe. Na taj način, možemo koristiti biljke, ali uz odgovornost i ravnotežu, a ne bezumno. Uz poštovanje, a ne krivnju.

    Razumijevanje biljaka kao živih, inteligentnih bića ne mora nas paralizirati niti učiniti vrtlarenje „pogrešnim“. Umjesto toga, ono nas može voditi prema svjesnijoj, dubljoj i bogatijoj praksi – gdje je svaka sadnja, svako branje i svako zalijevanje čin međusobnog poštovanja i suradnje.

ako ste pročitali do kraja, slijedi nagrada: 

https://www.ivantic.info/Ostale_knjiige/Tajni%20zivot%20biljaka.pdf