Nadin kutak 59

    Kad kažemo vrt, jedni pomisle na mjesto prepuno ukrasnih biljaka, drugi na gredice pune povrća, a treći na oboje. Zaljubljenika u vrtlarenje ima u mnogim varijacijama. 

    Ja spadam u one nezasitne kojima nikad dosta biljaka - jednako snažno mogu biti zaljubljena u ukrasno kao i u jestivo bilje. Jedno mi hrani dušu, drugo tijelo. Jedno je čista estetika, boje, miris i nježnost - drugo je hrana, sigurnost, samoodrživost i onaj duboki osjećaj da sam sposobna proizvesti hranu. Baš zato ta ljubav nije uvijek jednostavna. Ponekad od nas traži teške odluke.

    Dugo sam bila ona koja nije mogla zamisliti okućnicu bez cvjetne raskoši. Posvuda je bilo puno tegli s cvijećem - na dvorištu, terasi, prozorskim daskama... Svaki kutak se činio prazan ako nema neku biljku. To cvijeće je bilo moja mala privatna galerija života i boja.

    Ali… u jednom trenutku shvatila sam da je to isto cvijeće, koliko god ga voljela, uzimalo previše vremena kako meni, tako i ukućanima kojima sam ostavljala da se o njemu brinu kada me duže nema kod kuće. 

    Taj posao nije lagan, jer ne traže sve biljke jednaki režim zalijevanja: neke se zalijeva svaki dan, neke jednom tjedno, neke poput kaktusa - čak samo jednom mjesečno itd. 

    Neiskusna ruka bi lako pomislila da suhu zemlju obavezno treba zaliti, pa sam prije odlaska na ljetovanje morala biljke grupirati prema režimu zalijevanja jer bi mi inače kaktusi i sukulenti često propali prije nego se vratim. 

 

    Pred zimu je također bilo problema, jer je trebalo sve te biljke zbrinuti do proljeća, pa se jedan dio spremao u podrum, a toploljubive biljke sam unosila u kuću u kojoj su samo dva prozora koji im pružaju solidne uvjete. Jedan je bio rezerviran za afričke ljubičice kojih sam imala svake godine sve više, jer su se u vanjskim idealnim uvjetima brzo umnožavale. Taj prozor je na stubištu, na jugoistočnoj strani kuće, iznad radijatora i ljubičice su tu bile jako zadovoljne čitavu zimu.

 

 

    Ponekad sam se i sama čudila što sve na jednu prozorsku dasku stane.

    Na tom prozoru je i "zahvalni kaktus", kojem često brkaju ime s "božićnim",  zimi bio glavna zvijezda.

    Drugi prozor je morao primiti sve ostale biljke koje zimi imaju potrebu za svjetlom i toplinom, a taj je u kuhinji i njega bih obično nakrcala biljkama.

 

    Pošto sam se sve više posvećivala uzgoju povrća, vremena za cvijeće bilo je sve manje. Broj mojih čili papričica koje su morale prezimiti u kući je bio sve veći. Također sam sve ranije kretala sa sjetvom presadnica za proljeće pa se i za to moralo naći mjesta u kući. Bilo je očito da sam došla do kritične točke. 

 

    Ne odustajem lako od onoga što volim. Tako je počelo moje traženje srednjeg puta - onog koji omogućuje i duši i tijelu da budu zadovoljni. Nakon niza godina trčanja na dvije staze, morala sam birati čemu ću se više posvetiti, a to je naravno - uzgoj povrća, tj. hrane.

    Drastično sam smanjila broj ukrasnih biljaka, ali ne svih, već samo onih koje moram unositi na toplo i održavati ih preko zime. Moj izbor se ograničio na biljke koje ne traže puno prostora u zimskom skloništu.

Biram cvjetnice koje ne trebaju prezimljavanje u kući.

    Moja kuća, od ukupno 11, ima svega dva prozora, eventualno tri ako uračunam tavanski - na koje mogu staviti biljke. To moraju biti čiliji, pepino dinja, eventualno pokoji patlidžan, fizalis ili neke koje su mi bitne za drugu sezonu. Za cvijeće jednostavno nema mjesta. Zato biram vrste kojima odumire nadzemni dio, pa posudu s korijenom, gomoljem ili rizomom samo pospremim – negdje gdje ne mrzne: podrum, tavan, garaža… i u proljeće opet kreću ispočetka. To je spas i za prostor i za mene. Tegle ostanu, biljka spava, a ja ne moram voditi bitku s manjkom prostora u kući. To je ideal za sve nas koji zimi pretvaramo dom u rasadnički centar.

 

achimenes je jedna od biljaka kojima u jesen
odumire nadzemni dio koji uklonim
i posude pospremim u prostoriju
gdje nema minusa

 

Ne gomilam biljke - biram pažljivo.

 

    Nekad sam sve htjela. Danas biram ono što mi stvara najviše radosti uz najmanje brige. Manje, ali slađe.

    Ovisnost o cvijeću nije pogubna, ali može vrlo lako zaokupiti pažnju i skrenuti je u pogrešnom smjeru. Cvijeće nam daje trenutnu ljepotu, utjehu, inspiraciju. A kad mu moraš reći „ne“ radi praktičnosti - to je tugica koju razumije samo onaj tko je osjetio isto. 

    Kupovina sjemenja je najveći izazov kada treba biti dosljedan u svojoj odluci, jer šareni paketići u trenu mogu poljuljati našu čvrstu volju i opet smo u nevolji. Stoga se vrijedi potruditi naći pravu mjeru količine cvijeća i  povrća.

 

 

Povrću sam prepustila prioritet! 

    Uzgoj povrća je također vrlo zarazna aktivnost. Naročito kada otkrijete svakojake sorte neke vrste, pa vas privuku razne boje, oblici i okusi. Tad biste željeli isprobati što više i pronaći svog favorita za uzgoj. Dakle, ni s povrćem ne manjka zabave.

polovica svibnja - sve ove sadnice povrća počele su svoj život u kući

kraj veljače - prve rajčice u sezoni
rastu u kućnim uvjetima

    Život i suživot uz biljke je vrlo bogati mozaik - igra između pokušaja i pogrešaka. U toj igri treba naći kompromis koji nas čini mirnima.

    Nekad to znači smanjiti broj tegli ili birati otpornije vrste ili bilo što prilagođeno upravo našim potrebama - točno onako kako treba, da duša prodiše.

    Jer, vrtlarenje nije samo uzgoj povrća ili cvijeća. Vrt je dom našim emocijama. A biljke su te koje uvijek izvuku ono najljepše u nama. ❤️

 

 Moj filmić sa cvijećem, 

kako je to nekad izgledalo (prvi dio)

 🠟 🠟

U Nedeljniku sam najavila knjigu sa receptima, 

ona se nalazi na linku ovdje:

 knjizica-jela-od-krumpira

 

Treći dio knjige "Korovi - čuvari tla" 

nalazi se na linku ovdje: 

 knjiga-korovi-cuvari-tla-3-dio